|
Zasutjela bulbul – ptica,
u kafezu srca moga,
umukla je, nestala je,
ko zna gdje se sada skriva,
il´ je mrtva il´ je ziva,
il´ samotna negdje sniva…
Uspomene , klete zmije,
samo one jos su zive,
kamo srece da ih nije,
jer i bez njih bolno mi je.
Tek ponekad rijetki snovi,
kao oni prosle noci,
pohode me razvesele,
pa pomislim: istina je!
Zanesem se i uzbudim,
dok se sjetan ne probudim.
Tako sanjah prosle noci,
mrtve majke dragi oci,
ja k´o djecak, ona nana,
mrtva majka, grdna rana.
Usnama mi celo taknu,
poljubi me, tiho sapnu:
Probudi se, d´jete moje,
Sad ce Bajram, tek sto nije.
Ko ptice se za cas prenuh,
od radosti mal ne vrisnuh:
na minderu, iznad glave,
bajramluk me slozen cek´o
kosuljica i salvare,
crven fesic i cipele,
a sve novo, mirisavo,
kao dusa majke moje.
Hajde, sine, tiho rece,
Pa samijom suzu smace,
uzmi abdest, obuci se,
za dzamiju opremi se,
poslusaj me, ne zovi me,
na mezarju potrazi me.
Nesta majke, izgubi se,
Kad pogledah uplasih se :
trava bujna, do koljena,
a u travi dva kurbana
rogovi im zavrnuti,
a oci im ko jakuti.
|
Jedan od njih progovori,
ne zableja vec zamoli:
Sevab ti je, obraduj nas,
hladnom vodom napoji nas.
Kad sam vode natocio,
i kurbane napojio,
onaj kurban opet veli:
Ismail je smiren bio,
Kad se smrti pokorio,
nek´ se vrsi Bozja volja,
ovo nam je zadnja zora.
Nestadose dva kurbana,
ostavise mene sama,
u to zacuh glas ezana,
blag ko miris jorgovana,
na sabah je ljude zvao,
vjerne duse okupljao.
U hladnom sam znoju bio,
kad sam oci otvorio,
snovi blagi, snovi mili,
tugom su me ispunili:
majcino sam d´jete bio,
drage ruke milovao,
a kurbane, zrtve svete,
hladnom vodom napojio,
pitome im gled´o oci,
tople kao ljetne noci,
a bajramski majcin dar,
zar postoji ljepsi san!
Na mezaru kad sam bio,
majci Jasin proucio,
Lahor pirnu kao svila,
zamirisa miris trava,
poljskog cvj´eca raznih boja,
ne bjesel´ to selam duse,
sto ga posla majka moja.
|