|
||||||
|
||||||
U pozorisnom tekstu Marija se bori s andjelima ceskog pisca i disidenta Pvela Kohuta, a koji kao ispitnu predstavu za kraj godine priprama sa svojim studentima glume na Akademiji u Tuzli, ima jedna recenica koju 1968. godine u okupiranom Pragu izgovara "teatarska supruga" Vacleva Havela: "Sta ces ti ovdje, znas da se sve snima", replika je Helge Vankove upucena najvecoj ceskoj glumici Vlasti Hramstovoj, koja je dozivjela zabranu igranja na svim scenama Ceskie samo zbog potpisivanja peticije protiv ulaska Rusa u Prag. Gotovo je nevjerovatno kako recenicki sklopovi zla i straha svoju semantiku ne mjenjaju stoljecima. Zasto? Pa zato sto me indenticna leksika docekala 6. juna 2003. godine u BKC-u, kad me jedan novinar upitao: "Sta ces ti ovdje, znas da se sve snima", aludirajuci naravno na moje prisustvo hepeningu sa nazivom: "Slusajmo Munju uzivo". Eho te inkarnirane komusnisticke pretnje i poruke poslane praskim tenkovima, pa sve do Sarajeva 2003., njena konzervirana boljsevicka misticnost i KG-ovska geneza, odzvanja mi u glavi danima. "Sta ces ti tu, znas da se sve snima" jeste zapravo metafora unezvjerenog i isprepadanog ovdasnjeg covjeka, slika komusnisticke , agresorske i postratne paranoje i straha, paradigma neslobode pojedinca i odraz frustriranog i kancerogenog bh. drustva. Drusta u kojem recidivi staljinizma (citaj fasizma) dozivljavaju ponovo svoje zvjezdane trenutke. Sam, degutantni audio performans raskrinkavanja bosanskog cinkarosa i duhovne bjede Munira Alibabica i nije mi bio posebno interesantan i generalno mi se gadi. Nisam za to da mikrofoni, kablovi i trake postaju krucijalnim svjedocima denunciranja bosanskohercegovacke ideje i njene drzavotvornosti. Kada je Husein-beg Gradascevic ostavljen na milost i nemilost Turcima, nije trebalo nositi zice i odasiljace da se utvrde izdajnici. Narod ih prepoznaje i nosi u glavama 170 godina. Ako ce odlazak u fonoteku biti jedina istina kojom treba spoznati jad i cemer Munira Alibabica, onda zaista grotesknost zivljenja na ovim prostorima dobija svoje vrlo racionalno uporiste. Otisao sam taj dan u BKC samo iz inata, iz goleme insanske potrebe da jos jednom za ovih 40 godina zivota sam sebi a i drugima kazem kako me nije strah. Kako nemogu plasiti ljude i tako produzavati agoniju i sudbinsku duhovnu konstantu bosnjackog naroda - taj strah. Strah od Mihaila Mice Latasa alias Omer Pase, strah od austrougarskog generala Filipovica i Habzurgovca Kalaja, strah od APIS-ovaca, strah od Karadjordjevica, Djilasa i pokolja u Sahovicima, strah od Draze i Luburica, strah od Rankovica i Budjonija, strah od centralnih komiteta i golih otoka, strah od JNA i arkanovaca, strah od cetnicke granate i krvi sto se slijeva niz sarajevske mahale, strah od Mekenzija i Lorda Owena, strah od visokih predstavnika, strah od OHR-a, strah od SFOR-a, strah od Pogorelice i Alzirske grupe, strah od noza, zice, Srebrenice, strah od IPTF-a i Shearera, strah od bombi po kucama povratnika, strah od Berluskonijevih izjava, strah od vehabija, strah od kredita, kokuzluka i hrvatskog kapitala, strah od bosanske stampe i americkog spiska, strah od Vijeca Evrope, strah od Paravca, strah od zarazenih Kineza i strah od Munje iz Srbljana. |
||||||
![]() |
||||||
Gotovo je nevjerovatno kako recenicki sklopovi zla i straha svoju semantiku ne mjenjaju stoljecima. Zasto? Pa zato sto me indenticna leksika docekala 6. juna 2003. godine u BKC-u, kad me jedan novinar upitao: "Sta ces ti ovdje, znas da se sve snima", aludirajuci naravno na moje prisustvo hepeningu sa nazivom: "Slusajmo Munju uzivo". |
||||||
Strah se ovdje jede, pije i udise. On se kupuje i prodaje, on se uvukao u primace sobe, on je u djecijim kreveticima, strah je ovdje u nozdrvama, on se cuje iz usta, curi iz usiju, kapa iz ociju. Ovdje se vise ne zivi, ovdje se samo strahuje. Mi vise nismo mi. Mi smo strah. I zato je "doceralo straha do duvara" i ne kaze se vise "volim te", nego "strah me je". I u skoli nema vise ucionica. Ima samo strahovnica, i nepije se vise mlijeko u prahu, nego mlijeko u strahu. Ni "Vrelo Bosne" nije vise ljepota neg' strahota. Vagoni straha istresaju se po bosanskim muslimanima od Berlinskog kongresa i Hadzi Loje do Eurosonga i ekspedicije za Rigu. Strah je ovdje poradjao hrabre i kukavice. Jedni su ga prezirali, drugi stoljecima igrali s njim sejtanska kola. I bice jos tako dugo, i bic tako do kijametskog dana. bice tako sve dok glavu svoju ne dignes Bosnjace i glasno ne kriknes: "Strah me samo Allaha, dz.s., i niceg vise. Samo Njega se bojim i od Njega pomoc trazim". Ponovi ovu recenicu stotinu, hiljadu puta i vidjet ces kako curi iz tebe strah ovodunjalucki a jaca onaj prema Bogu. Vidjet ces kako se ruse kumiri u tebi i oko tebe i kako zivot postaje smislen samo kad se bojimo Njega Stvoritelja i niceg vise. U BKC-u Alibabic sa trake porucuje: "Ima ljudi, ali im treba otvoriti usta"... Za morbidniju zlocinacku policijsku recenicu i smjesnu drzavu u kojoj se "dobro placeni otvarac usta" jos kao hadzija seta Ferhadijom, ja ne znam. Znam samo da meni valja dalje jos jace, jos zesce, jos stamenije u ime Allaha, za svoju djecu, ovu Bosnu i svoj narod. Bez straha, naravno. |
||||||
Ljiljan, 13-20 juna 2003. broj 543.
Autor: Emir Hadzihafizbegovic |
||||||