Gotovo je nevjerovatno kako recenicki sklopovi zla i straha svoju semantiku ne mjenjaju stoljecima. Zasto? Pa zato sto me indenticna leksika docekala 6. juna 2003. godine u BKC-u, kad me jedan novinar upitao: "Sta ces ti ovdje, znas da se sve snima", aludirajuci naravno na moje prisustvo hepeningu sa nazivom: "Slusajmo Munju uzivo".
Eho te inkarnirane komusnisticke pretnje i poruke poslane praskim tenkovima, pa sve do Sarajeva 2003., njena konzervirana boljsevicka misticnost i KG-ovska geneza, odzvanja mi u glavi danima.
"Sta ces ti tu, znas da se sve snima" jeste zapravo metafora unezvjerenog i isprepadanog ovdasnjeg covjeka, slika komusnisticke , agresorske i postratne paranoje i straha, paradigma neslobode pojedinca i odraz frustriranog i kancerogenog bh. drustva. Drusta u kojem recidivi staljinizma (citaj fasizma) dozivljavaju ponovo svoje zvjezdane trenutke.
Sam, degutantni audio performans raskrinkavanja bosanskog cinkarosa i duhovne bjede Munira Alibabica i nije mi bio posebno interesantan i generalno mi se gadi. Nisam za to da mikrofoni, kablovi i trake postaju krucijalnim svjedocima denunciranja bosanskohercegovacke ideje i njene drzavotvornosti. Kada je Husein-beg Gradascevic ostavljen na milost i nemilost Turcima, nije trebalo nositi zice i odasiljace da se utvrde izdajnici. Narod ih prepoznaje i nosi u glavama 170 godina.
Ako ce odlazak u fonoteku biti jedina istina kojom treba spoznati jad i cemer Munira Alibabica, onda zaista grotesknost zivljenja na ovim prostorima dobija svoje vrlo racionalno uporiste.
Otisao sam taj dan u BKC samo iz inata, iz goleme insanske potrebe da jos jednom za ovih 40 godina zivota sam sebi a i drugima kazem kako me nije strah. Kako nemogu plasiti ljude i tako produzavati agoniju i sudbinsku duhovnu konstantu bosnjackog naroda - taj strah.
Strah od Mihaila Mice Latasa alias Omer Pase, strah od austrougarskog generala Filipovica i Habzurgovca Kalaja, strah od APIS-ovaca, strah od Karadjordjevica, Djilasa i pokolja u Sahovicima, strah od Draze i Luburica, strah od Rankovica i Budjonija, strah od centralnih komiteta i golih otoka, strah od JNA i arkanovaca, strah od cetnicke granate i krvi sto se slijeva niz sarajevske mahale, strah od Mekenzija i Lorda Owena, strah od visokih predstavnika, strah od OHR-a, strah od SFOR-a, strah od Pogorelice i Alzirske grupe, strah od noza, zice, Srebrenice, strah od IPTF-a i Shearera, strah od bombi po kucama povratnika, strah od Berluskonijevih izjava, strah od vehabija, strah od kredita, kokuzluka i hrvatskog kapitala, strah od bosanske stampe i americkog spiska, strah od Vijeca Evrope, strah od Paravca, strah od zarazenih Kineza i strah od Munje iz Srbljana.
Strah se ovdje jede, pije i udise. On se kupuje i prodaje, on se uvukao u primace sobe, on je u djecijim kreveticima, strah je ovdje u nozdrvama, on se cuje iz usta, curi iz usiju, kapa iz ociju.
Ovdje se vise ne zivi, ovdje se samo strahuje. Mi vise nismo mi. Mi smo strah. I zato je "doceralo straha do duvara" i ne kaze se vise "volim te", nego "strah me je". I u skoli nema vise ucionica. Ima samo strahovnica, i nepije se vise mlijeko u prahu, nego mlijeko u strahu. Ni "Vrelo Bosne" nije vise ljepota neg' strahota.
Vagoni straha istresaju se po bosanskim muslimanima od Berlinskog kongresa i Hadzi Loje do Eurosonga i ekspedicije za Rigu. Strah je ovdje poradjao hrabre i kukavice.
Jedni su ga prezirali, drugi stoljecima igrali s njim sejtanska kola. I bice jos tako dugo, i bic tako do kijametskog dana. bice tako sve dok glavu svoju ne dignes Bosnjace i glasno ne kriknes: "Strah me samo Allaha, dz.s., i niceg vise. Samo Njega se bojim i od Njega pomoc trazim".
Ponovi ovu recenicu stotinu, hiljadu puta i vidjet ces kako curi iz tebe strah ovodunjalucki a jaca onaj prema Bogu. Vidjet ces kako se ruse kumiri u tebi i oko tebe i kako zivot postaje smislen samo kad se bojimo Njega Stvoritelja i niceg vise.
U BKC-u Alibabic sa trake porucuje: "Ima ljudi, ali im treba otvoriti usta"...
Za morbidniju zlocinacku policijsku recenicu i smjesnu drzavu u kojoj se "dobro placeni otvarac usta" jos kao hadzija seta Ferhadijom, ja ne znam. Znam samo da meni valja dalje jos jace, jos zesce, jos stamenije u ime Allaha, za svoju djecu, ovu Bosnu i svoj narod.
Bez straha, naravno.
Autor: Emir Hadzihafizbegovic