Bosnjacki dijalog
Ja stati necu....
E, hajmo sad opet nazad u Bosnu. Ima li u ovoj drzavi vazan i od naroda izabran a da smije reci da je car go? Kolektivno nacjonalno sljepilo, ciju mrenu po djahkad skinemo, drzavotvorna bonaca sa himnom bez teksta i bosnjacka eutanazija, ciju su vam vakcinu roknuli Alijansa i jedan od najvecih ublehasa i kocnicara bosnjacke nafake Wolfgang Petrisch, trebalo bi , ako Bog da, svi zajedno da budu pometeni prve oktobarske subote.
Mi dzogiramo uz Jutarnji program Federalne televizije i organiziramo izbore Miss BiH, igramo se Besiktasem i putujemo na Evroviziju, pripremamo novi MESS teater festival i otvaramo Sajam sljive u Gradaccu, snimamo "Remake" i "Gori vatra" i dovodimao u Sarajevo Tina & Tarantulu, pravimo pred Skupstinom "Romea i Juliju" i otvaramo novi "Merkator" centar, organiziramo dane dalmatinske kuhinje i okrugle stolove o temi "Mladi u Evropi", mi, namirisani i u novim toaletama obilazimo koktele u cast promoviranja slovenske kockarnice na Skenderiji i uredno godinama ljetujemo i crnimo po obalama Antalije. Neka, hvala Bogu, rekao bi svaki normalan covjek. Poslije agresije i genocida zivot tece dalje. Jeste,al' malo morgen.
Tece imitacija zivota, tece najveca sarena laza i iluzija, tece parodija sasivena poput onog carevog novog odijela i vecini Bosnjaka je, koje li ironije, kao carevom narodu Elhamdulillah. Niko nesmije da vrisne i kaze, da se samo na petnaest minuta voznje od mjesta organiziranja dana dalmatinske kuhinje u Sarajevu, gdje se uz SKARPINA i ORADU, zvuke Vela Kuke i domace korculansko vino iste te noci puca po stambenim objektima u Dobrinji iz automatskih pusaka podivljalih navijaca kosarkaske reprezentacije Jugoslavije.
Da su uz akorde Leove promocije novog albuma minira dzamija u Gacku. da u 154 satorska naselja mrznu i obolijevaju bosnjacka djeca, ciji se vrsnjaci u Sarajevu, Tuzli i Zenici pripremaju za novogodisnji Kiketov maskenbal i da dok srpske kalasture i kurave vrte guzovima po bosnjackim kafanama, pjevajuci ekavicom i uzimajuci pare iskompleksiranim mediokritetima, neko uredno mijenja teglu sa cvijecem na mezaru rahmetli Melihe Duric, bosnjacke ljepotice ubijene iz cetnickog snajpera u njenoj kuci u Vlasenici. Hoce li iko smoci snage da objasni Bosnjacima koji uz Misu Kovaca poskakuju kraj Lijanovicevog rostilja sa kobasicama, da je frajer sa dva prezimena duzan milione maraka neplacenog poreza drzavi u kojoj zivi i da ih dok u redu cekaju svoju porciju kobasica momak iz Hercegovine samo dobro zajebava.
Mozda je potpisnik ovih radova samo jedan u nizu neshvacenih Hadzi-Loja bosanskohercegovackog karakazana. Smatraju me Don Kihotom Bosne koji bi trebao vise glumiti a manje se petljati u politiku.
Ali sve dok budem prolazio kraj sehidskih mezara i dok budem slusao njihov glas iz kabura koji mi kaze: "Nastavi se boriti za Bosnu koju smo mi sanjali", ja stati necu. Ja cu uvijek biti djecak iz Andersenove bajke i govoriti car je go, ma koliko me mrzili, ismijavali i sjetovali me kako trebam igrati Sekspira i Cehova a ne brinuti se puno za sudbinu naroda kojeg kamenuju u Banjoj Luci i sedam godina otrpavaju iz jama od Duske kose do Tihotine.
Zato i ovaj tekst nije nikakav politicki traktat. Ovo je farz i moja licna borba i potreba da ne budem bosnjacki zombi i glupan koji ceka u redu za kobasicu i ne vidi da je car go.
Molim uzvisenog Allaha dz.s., da uputi moj narod na pravi put i da mu pomogne da izmedju hercegovackog rostilja i dostojanstva izabere ovo drugo.
Ima li u ovoj drzavi vazan i od naroda izabran a da smije reci da je car go? Kolektivno nacionalno sljepilo, ciju mrenu po djahkad skinemo, drzavotvorna bonaca sa himnom bez teksta i bosnjacka eutanazija, ciju su vam vakcinu roknuli Alijansa i jedan od najvecih ublehasa i kocnicara bosnjacke nafake Wolfgang Petrisch, trebalo bi , ako Bog da, svi zajedno da budu pometeni prve oktobarske subote

Kada sam dobio poziv iz Ljiljana da napisem kolumnu koju citate, dugo sam razmisljao sta je to jos iz mog pera nenapisano a ima veze sa sudbinom moga naroda i domovine mi Bosne i Hercegovine. Nas nekoliko spisateljskih "bosnjackih numizmaticara" koji "trunimo" s vremena na vrijeme u bosanskom tisku o beketovskom stanju duha i apsurdnosti zivota u Bosni i Hercegovini, postajemo iz dana u dan taoci vlastite hartije i tinte, jer sasvim je izvjesno da izmedju onih koji citaju i znaju a ne reagiraju i onih hiljadu Bosnjaka , koje trojca cetnika povedu na streljanje, a oni ne pokusavaju da ih savladaju, nema nikakve razlike. Teza je morbidna ali tacna. Ucmalost i letargija, strah i defetizam, muk i netalasanje, dakle, fatalizam u njegovom najizvornijem obliku jeste duhovna pozicija vecine bosnjackog faktora danas i ovdje.
Andersonova bajka "Carevo novo ruho" neobicno je paradigmaticna na danasnju viziju iz koje Bosnjaci unezvjereni posmatraju svoj personalni i globalni nacjonalni bururet. Dakle, da se samo malo podsjetimo stare price iz djetinjstva.
Dvojca varalica dolaze na dvor, predstavljajuci se caru kao najbolji krojaci na cijelom svijetu. Obecavaju da ce mu sasiti odjelo kakvo niko nikad nije imao i ubrzo krenu na posao. Ne radeci, zapravo, nista i varajuci, ubjedjuju cara da na njegovom golom tjelu odjelo fantasticno izgleda. U tu iluziju i prevaru nije povjerovao samo car. Kada se go pojavio u kocijama , prolazeci ulicama svoga grada, narod, iako svjestan da je car go, gromoglasno je aplaudirao i divio se carevom novom ruhu. Farsa je trajala sve dok jedan nevini i dobar djecak nije uzviknuo: "Ljudi, pa car je go!"
Ljiljan, 23-30.9. 2002.

Autor: Emir Hadzihafizbegovic