Bosnjacki dijalog
SDA - DEMOKRACIJA!

Mome prijatelju Emiru Hadzihafizbegovicu
Druga istina: Sjetimo se i da je bosnjacka inteligencija pocetkom devedesetih prva zapocela nacionalne demokratske promjene (Osnivanje nacionalnih institucija, pokretanje nacionalnih casopisa, stampanje kapitalnih nacionalnih i drzavnih djela...) Treca istina: Sjetimo se, s velikim pijetetom prema zrtvi, planskih cetnickih masakriranja bosnjacke inteligencije u svim okupiranim bh. gradovima. Cetvrta istina: U vremenu borbe za goli (osobni, nacionalni i drzavni) opstanak sva (naglasavam: sva;osim Emira Kusturice) bosnjacka inteligencija (prvi put u historiji) bila je nepodjeljivo na strani zrtve i pravde. U tom vremenu bosnjacka inteligencija je, cak, potisnula u drugi plan i ono sto je cini inteligencijom - kriticki odnos prema drustvenim fenomenima. Tako da je (opet: cak!) vecina te inteligencije (sve zbog onog golog opstanka!) dobrahno pristala pod skute kazanog Izetbegovicevog kvalifikativa o podobnosti i poslusnosti. Nakon rata, bosnjacke politicke strukture (kojima je bosnjacka inteligencija prepustila svekoliko vladanje) ocekivale su i dalje podobnost i poslusnost. Svaki kriticki ton proglasavao se "izdajom nacionalne stvari", bez obzira na neosporne dotadasnje "nacionalne zasluge" kriticara. To je , valjda, onaj izetbegovicev drugi kvalifikativ o inteligenciji kao kvarljivoj robi. Intelektualci su kvarljivi cim pocnu samostalno da misle, i da ukazuju da "car i nije bas tako obucen". I, rekoh, odmah su "nacionalni izdajnici". (Egzemplar toga odnosa je slucaj profesora Muhameda Filipovica. On, koji je do, "pojave Alije", bio neosporni, narodni, autoritet, danas - radi, jednoga-dva, dilemicna politicka poteza - "prima cuske" od najbjednijeg "nacjonalnog" aktiviste. Nacija koja sebi to moze dozvoliti, treba se dobro zapitati o svojoj buducnosti.)
Vecina bosnjacke inteligencije je izraubovana, angazmanom u vlasti, od izvrsne do politicke, od ovog do onog "nacijonalnog projekta". Danas te inteligencije gotovo i nema u strukturama vlasti; upotrebljena je, nezasticena od svekolikih napada, i bacena na "smetljiste nacionalne historije". (Niko da se zapita zasto se nemoze "safatati" i najprosjecniji intelektualac da ucestvuje u, barem opcinskoj, vlasti!?) Odnos SDA-vlasti i bosnjacke inteligencije uvjek je, dakle, bio jednosmjeran. ( O SDP-ovskom odnosu prema inteligenciji ne vrijedi trositi rijeci: oni jos nisu priveli nadgradnju bazi!)
p.s.1.: Ovakav, kroki, tekst pisem, evo, u "ponovljenom SDA-procvata". S intencijom, naravno: 1) u doba SDP-a tekst bi se pokazao "uvlakackim": 2) mislim da je, napokon, doslo vrijeme kritickog odnosa bosnjacke inteligencije prema SDA-vlasti ( a da se toj inteligenciji, u horu, nece viknuti: J... inteligenciju!)
p.s.2.: "Bosnjacki dijalog" (kako glasi nslov ove rubrika) ne podrazumjeva samo hiperboliziranje nacionalnih komponenti, vec i kritican odnos prema njima. "Ljiljanu", kao dosljednom "cuvaru nacionalnih vrijednosti", preporucujem, takodjer, takav odnos.
p.s.3.: Tekst sam, ipak, napisao za dva sata. Razlog je nacionalno fundamentalan: deset puta padao mi je napon struje, i iskljucivao racunar. Od "luconosa nacije" nikad nista nisam trazio. Sada (gradjani, nacionalno, svebosnjacki) trazim - struju!
dr. Zilhad Kljucanin
Vecina bosnjacke inteligencije je izraubovana, angazmanom u vlasti, od izvrsne do politicke, od ovog do onog "nacijonalnog projekta". Danas te inteligencije gotovo i nema u strukturama vlasti; upotrebljena je, nezasticena od svekolikih napada, i bacena na "smetljiste nacionalne historije"
Sedam godin a nisam napisao novinski tekst. Sedam godina odbijam pozive da pisem tekstove po novinama. Nekidan, ipak (radi nostalgicnog drugarstava), prihvatam da napisem tekst za "Ljiljan". I - tri debela sata se mucim. I - nista. Ne ide. Presahlo, izgleda. Sutradan, javljam u rdakciju da, jednostavno, ne znam vise tako disati. Moj nostalgicni drugar s druge strane zice mi odgovara: Ma, j... bosnjacke intelektualce. U tom trenutku se prisjetim jedne pjesme Sinana Gudzevica. Sama je narativna, pa se moze i "prepricati". Skupe se, kaze pjesma, seljaci 1948. u nekoj sandzackoj zabiti i najgrlatiji od njih vikne: J... Stanjin kobilu! Svi za nijim gruhnu: J...!!!

Od pada komunizma naovamo frekventna je teza o skleroticnosti bosnjacke inteligencije (mada se nikad nije dijagnosticirao sadrzaj te skleroticnosti). Medjasi takve teze su dvije izjave Alije Izetbegovica, koji je, jednom, u valorizaciji podobnih i sposobnih prednost dao ovima prvima; a, drugi put , intelektualce imenovao kvarljivom robom. Oba kvalifikativa za bosnjacku inteligenciju naprosto ne stoje, i duboko je vrijedjaju. Takvi kvalifikativi zaboravljaju nekoliko nepobitnih istina. Prva istina: bosnjacki intelektualci su od 1945. godine do pada komunizma ocuvali onu zehru bosnjacke samobitnosti, pa i bosanske drzavotvornosti. (Nisu valjda politicari?)Bosnjacki intelektualci su svojim djelima (o nacjonalnim, politickim, kulturnim, jezickim... pitanjima) sacuvali mogucnost demokratskih promjena kod Bosnjaka. (Sjetimo se samo djela i rada rahmetli Mehmeda Hadzijahica, Hazima Sabanovica, Hamdije Kresevljakovica, Atifa Purivatre, Kasima Suljevica, Kasima Prohica, Midhata Begica, Mustafe Cemana, Alije Isakovica, Muhsina Rizvica... Zivucih Muhameda Filipovica, Enesa Durakovica, i dr.)
Ljiljan, 14-21.10. 2002.

Autor: Dr. Zilhad Kljucanin