aktuelni tekstovi o Bosni i Hercegovini

Umjesto uvoda, počećemo jednim razgovorom bez rukavica.
U kafani “Kod Đeme”, u Konjicu je sjedilo pet-šest Bošnjaka i jedan Srbin. Jedan od Bošnjaka ga je upitao: „Pitao bih te nešto ako ćeš istinu kazati“. “Kazaću je”, reče Srbin, “ako znam, a ako ne znam… “„Hoćeš li biti iskren?“ Pitaj čovječe. „Zašto Srbi nas mrze”?
“Nije istina da vas svi Srbi mrze. Mrze vas nacististički ekstremi i velikosrpska nacionalistička, da kažem, elita”. „Znam, ali zašto nas mrze?“ “Kako, ne znaš”. „Ne znam“. “Nisi toliko slijep da ne znaš”. „Kaži!“. Kako mu je mogao odgovoriti nego bez rukavica. Samo se istinom može nešto objasniti. „Burazeru, dok god ste vi ovđe, po njima, ovo ne može biti Srbija i vi zato morate nestati. Na žalost, ali je tako”. „Je li ti čovjek pravo odgovorio“, uz odobravanje potvrdiše ostali. Svako okolišanje i umotavanje u oblandu ne bi bilo istinito, niti bi zadovoljilo prisutne. Napomenimo da su Konjic i sva sela oko njega 36 mjeseci JNA i karadžićevci granatirali uz žrtve i razaranja. U opštini Konjic je 1991. godine bilo 15,2 odsto Srba. Mnogi od njih su, osim kuća, njiva, voćnjaka, bašta, stoke, imali posaol u industriji i još konforni stan u Konjicu, sve dok im iz Beograda i Pale nisu javili da su „ugroženi“; zastrašili ih nekvim spiskovima za likvidacije, koji su „pravili muslimani“, ogranizovali ih, naoružali i opremili za napad na komšije, da brane svoje živote i „srpsku opštinu Konjic“. Pijani huligani su izazovno Bošnjacima govorili: „Ova Neretva će teći kroz Srbiju“.

Evo, već više od 150 godina fizčki se uništavaju i etnočišćenjem progone Bošnjaci, evropski narod slavenskog porijekla, islamske vjeroispovijesti. Ovo se, kao u Srednjem vijeku, radi nekažnjeno pred očima Evrope i u Evropi. Upravo zbog pasivnosti Evrope i cijele međunarodne zajednice i na njihovu sramotu. Bošnjaci su žrtve istrjebljivanja i progona u cilju osvajanja teritorija i pomicanje granica Srbije i Crne Gore na zapad, a Hrvatske na istok.
Nasilno etničko čišćenje uz fizičko istjrebljenje Bošnjaka, uništavanje njihovih života, staništa, imovine, sakralnih i kulturnih objakata na teritoriji Srbije, Crne Gore, Sandžaka i Bosne i Hercegovine (BiH) nije nova pojava.
Srbija i Bosna: Geneza i karakter posljednjeg rata u BiH upravo se ispoljava u recikliranju do sada poznatih metoda u historiji. Za primjer iz Prvog srpskog ustanka je karakterističan napis iz Politike, od 2. decembra 1994. godine u rubrici „Da li znate“, gde piše: „Varoška naselja ustaničke Srbije u razdoblju od 1804. do 1813. godine bila su izložena čisto potpunom uništavanju i raseljavanju i to od samih ustanika. Tako je Valjevo još od početka ustanka bilo ‘pretvoreno u puhor i tek na zgarištu turske varoši počelo se podizati novo Valjevo’ . Isto su tako u celini ili delimično bila popaljena , uništena i Beograd, Požarevac, Rudnik, Smederevo, Užice, Šabac i druga mesta. I van granica ustaničke Srbije, dokle su dopirali srpski ustanici, u borbama su stradali između ostalog, Novi Pazar, Prokuplje, Sjenica, dok je Nova Varoš bila pošteđena lično Karađorđevom intervencijom. Naime, Karađorđe je u Novoj Varoši video nekoliko lepih ‘zdanja’ i ona su mu se mnogo dopala, te je naredio proti Milutinu iz Guče: ‘Kojekude, ova varoš da se od naše vojske ili straže ne popali, ili ne izgore, jerbo je šteta ovake lepote kuće da se poruše i izgoru, već ako nas naćeraju Turci opet neka ostane njima, ali ako li posle mi njih poćeramo, to će one opet biti naše, samo neka ostane (Nova Varoš) nepopaljena’. Pa ipak, prilikom povlačenja ustaničke vojske ispred turske najezde, onaj isti prota Milutin iz Guče naredio je ustaničkim vojnicima da Novu Varoš spale. I tu sprska vojska izgore onako lepu varoš’, zapisao je N. Ninković u knjizi ‘Žiznoopisanije moje’.
Antonije Protić, savremenik ondašnji o pokolju u Sjenici: „Senički grad osvojen je 23-eg aprila 1809. godine. No, ovde moram se groziti, a valja mi istinu kazati. Karađorđe je Turcima učino na častan način puštati Turke, sa ženama, decama I malom… „ Dalje opisuje kako to vojnici nisu poštovali nego su preskočili zidove i počeli ubijanje „ne gledajući žensko i muško „I u tome se povede strašan po polju seničkom boj. Karađorđe je zapovedio da se glave donesu u Senicu. I tako, svrši se ovaj boj. Glave su donete no nije bilo dosta kočića da se sve ponabijaju, već su onako pomešane u paradu, a čislom, ako će jedna manje od 2.500. A ovde je naših malo poginulo u ovom sraženiju“. (Antonije Protić, Povesnica od početka vremena Vožda serbskoga Karađorđa Petrovića, objavljeno 1853. u Smederevu“, M. Baltić „Fetva“, DAMAD N. Pazarar).
Poslije donošenja Hatišerifa, 3. avgusta 1830. godine, muslimani su iz Srbije gotovo svi poubijani ili protjerani. Jedno vrijeme im je bilo dozvoljeno da žive samo u četiri garnizona: Kladovu, Smederevu, Beogradu i Šapcu, a Sokol i Užice su srušeni. Bošnjaci su se selili u Bosnu. Bajrakli džamiju u Beogradu je obnovio knez Mihailo Obrenović. Po podacima ruskog konzula u Sarajevu, Srbiju je do 1868. godine napustilo i prešlo u Bosnu oko 30.000 Bošnjaka. Ilija Garašanin, 1844. godine je napisao „Načrtanije“ kojim se projektuje pripajanje svih slavenskih zemalja na Balkanu Srbiji.

Berlinskim kongresom 1878. godine je, na insistiranje ministra spoljnih poslova Austro-Ugarske Đule Andrašija, Srbija dobila 4 okruga koje su Sanstefanskim mirom Rusi bili dali Bugarskoj: Leskovački, Vranjski, Niški i Pirotski okrug su vraćeni Srbiji, i Srbiji je skinuto tutorstvo Turske i Rusije, a Srbija priznata evropskom državom, sa obavezom da osigura slobodu vjeroispovijesti, što nije ispoštovano.
Bosna i Bošnjaci su sami sebe branili od napada Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Srbija je tada bila u okviru Otomanskog carstva. Uzroci genocida nad muslimanima su historijski vezani za sudbinu Bosne i odnosa Evrope prema islamu, a naročito borbe za teritorije, kao i nakaradnih predrasuda prema jednom narodu. Bili su smetnja za postizanje imperijalnih namjera. Zbog nemira u BiH, sultan u BiH, 1827. godine, šalje okrutnog Abdurahmanpašu, koji se iz BiH vratio bez uspjeha. Ne prihvatajući sultanove reforme ni tuđu vojsku iz Anadolije bosanska vlastela je opet organizovala pobunu. Za glavnog zapovjednika su prihvatili Huseina kapetana Gradaščevića koji je napao vezirski grad Travnik i preuzeo vlast u BiH. Sklopio je bio dogovor i sa crnogorskim vladikom Njegošem. Tražio je od Istanbula autonomiju, a kasnije se borio i za nezavisnost (Republiku BiH). Nudio je je savez knezu Milošu Obrenoviću da zajednički protjeraju Osmanlije. Miloš, ne samo da nije prihvatio nego je to prijavio sultanu koji je poslao vojsku za gušenje pobune. Husein kapetan je sultanovu vojsku 22. juna 183l. potpuno porazio kod Lipljana na Kosovu. Narod ga je popularno nazvao „Zmajem od Bosne“. Nakon izdaje hercegovačke vlastele (Ali paša Rizvanbegović i Smail-aga Čengić), u više bitaka je Husein-kapetan poražen, pa se morao skloniti u Austro-Ugarsku. Mira u BiH i dalje nije bilo, pa 1850. godine sultan u BiH šalje Omer pašu Latasa, koji je nemilosrdno čistio bosansku vlastelu. Ni poslije njega u BiH nije bilo mira. Podsjetimo malo i na sudbinu Bosne u XVIII vijeku. Eugen Savojski , nakon pobjede kod Sente nad Osmanlijama, je 1698. došao do Sarajeva i kao roblje odveo veliki broj nekatoličkog stanovništva muslimana, Jevreja i pravoslavaca. Austrijski car Karlo VI, 1737. godine je dao Bošnjacima „Turcima“ dva izbora: ili da se sele ili da pređu na katoličku vjeru. Bošnjaci

su pružili otpor i u velikoj bici pod Banja Lukom 4. avgusta 1737. godine je Ali-paša do nogu potukao carsku vojsku. Tokom Austro-ugarske okupacije BiH, nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i nakon žestokog otpora okupaciji, iz BiH se iselilo u Sandžak, Kosovo, Makedoniju i Tursku oko 100.000 Bošnjaka. U balkanskim ratovima 1912-13. iz Sandžaka se iselilo 12.500 Bošnjaka.
Nakon Prvog svjetskog rata, u Sandžaku i u BiH, vojska je, nad Bošnjacima u fočanskom, čajničkom, višegradskom, rogatičkom, gatačkom, bilećkom, trebinjskom srezu i u emberiji, počinila veliki broj zločina. Bošnjaci su izbjegli u druge krajeve BiH, čak i u Bosansku krajinu 37.294, a u Sandžak 7200 Bošnjaka. U istočnoj Hercegovini su banditi Majo Vukovića i Petar Rogana ubili oko 3000 Bošnjaka. Pa i poslije dolaska Druge armije Stepe Stepanovića, samo je do septembra 1920. ubijeno 2000 Bošnjaka. U selima Šahovići i Pavino Polje 1924. godine je ubijeno 600 Bošnjaka. Oko 400 ih se iselilo u Pljevlja, Sarajevo i Tursku. Na mjestu Šahovića izgrađeno je selo Tomaševo. (Aleksa Šantić: „Ostajte ovđe...)“

U Drugom svjetskom ratu su četnici, u istočnoj Bosni i Sandžaku masovno ubijali Bošnjake i vršili nasilno iseljavanje. Samo je četnički vojvoda Pavle Đurišić (nosilac Hitlerovog Željeznog krsta viteškog reda), februara 1943. u istočnoj Bosni ubio „oko 8000 ostalih“ – ljudi (civila) žena i đece. Od četnika i ustaša je stradalo i iseljeno više hiljada Bošnjaka. Bilo ih je i u Jasenovcu. Paveliću nije uspjelo, osim neznatnog broja, da od Bošnjaka napravi „Hrvatsko cvijeće“. Mnogi su od četnika stradali u dolini rijeka Rame i Neretve za vrijeme Hitlerove operacije Weiss, kao i u Bosanskoj krajini. Stevan Moljević, bliski saradnik Draže Mihailovića, je 1941. godine napravio projekat „Homogene velike Srbije“ u kojoj neće biti mjesta drugim narodima. Nakon dramatične sudbine puna tri stoljeća, do obimne agresije na BiH 1992-1995. u velikosrpskoj i velikohrvatskoj agresiji došl je do neviđenih stradanja Bošnjaka.

Crna Gora: „Istraga poturica“ na Božić 1711. godine, opjevana je u Njegoševom „Gorskom vijencu“. Istraga poturica ubuduće će uzastopno motivisati (još i sad motiviše) svaki progon i etničko čišćenje Bošnjaka do dana današnjeg. „Gorski vijenac“ i njemu slične čitanke i sad podstiču islamofobiju. Obavezna su školska lektira. Posebno su zapaljivi guslarski spjevovi u desetercu. Na paganizam crnogorske tradicije upozoravao je i sam pećki patrijarh Arsenije. Godine 1852, kolektivno je pokršteno oko 800 muslimana. U Gornjim Vasojevićima, Grahovu i Nudolu 1859. godine, džamije su porušene i silom protjerano 750 Bošnjaka. U Balkanskom ratu, paravojne čete, pod komandom kapetana Avre Cemovića, u Plavu i Gusinju je likvidirano više od 850 Bošnjaka. Pop Đorđe Šekularac iz Gusinja silom je pokrstio 12.000 Bošnjaka, rušio i zatvarao džamije. Na žalbu jedne grupe uglednih Bošnjaka 1913, te pritiska nekoliko vlada evropskih zemelja na kralja Nikolu, džamije su otvorene i nasilno pokršteni su se vratili u islam. Iz Nikšića, Podgorice, Spuža, Berana, Kolašina i Bara pod pritiscima se islamsko stanovništvo iselilo u BiH, Sandžak i Albaniju. Najsramotnije se državno rukovodstvo Crne Gore ponijelo kada su Bošnjake koji su za vrijeme agresije na BiH 1992-1995, bježali od karadžićevaca, spašavajući živote, a ovi ih vraćali karadžićevcima koji si ih tamo likvirali. A došli su im da ih zaštite!

Sandžak je do Berlinskog kongresa 1878. pripadao BiH, kada je ostao pod jurisdikcijom Turske. U balkanskim ratovima ga osvajaju i dijele Srbija i Crna Gora. Odmah su sandžački Bošnjaci počeli stradati, a posebno u crnogorskom dijelu Sandžaka. Ovđe ćemo se osvrnuti na najnovije vrijeme, vrijeme 1991-1995. godine, kada Sandžak nije bio direktno ratište, ali je platio previsoku cijenu „ratnog mira“. Vlast je vršila žestoku represiju. Izvršena su topovsko-tenkovska okruženja naselja, sa kojih položaja su vojska i paravojska prijetile građanima, vrijeđale ih i uznemiravale na razne načine. Borbeni avioni u brišućim letovima su zastrašivali građane. U Sjeverinu je 22. oktobra 1992, iz autobusa oteto 17 Bošnjaka i predato preko Drine karadžićevcima na gubilište. U Bukovici 16. februara 1993, 11 putnika. Iz voza u železničkoj stanici Štrpci, 27. februara 1993. oteto je 19 Bošnjaka koji su odvedeni karadžićevcima na mučenja i likvidaciju. Dok su u Sandžaku njihove komšije Srbi i Crnogorci javno nosili oružje, Bošnjaci su „privodjeni na informativne razgovore“, tučeni i mučeni da predaju oružje koje nemaju. Tako je njih više od 17.000 prošlo kroz ovu torturu. Vlasti su ponekima od njih prodavali oružje, a nakon toga ih hapsili. Neki su tučeni do smrti. Sela su, posebno u pribojskom kraju, paljena, kuće pljačkane, voćnjaci I šume sječeni – samo da se više ne vrate, pa su iz toga kraja izbjegle 562 porodice sa 2060 članova. „Psihoza straha širila se poput kuge“, tako da je u ljeto 1992. nekoliko desetina hiljada sandžačkih Bošnjaka našlo utočište u raznim zemljama Evrope. Gorak je osjećaj biti građanin jedne države u koj si nepoželjan. Zanoćiš, ne znaš hoćeš li osvanuti. Sandžački Bošnjaci su i pored svega ostali na visini. Nisu činili ni oružane ispada ni divrzije, što im baš nimalo nije pomoglo. Teško im je palo i što su bili nabijeđeni da stvaraju nekakvu „zelenu tranverzalu“. „To samo budali može pasti na pamet“, žale se Novopazarci. Usporedbom popisa iz 1991. i onog iz 2001. godine, samo u srbijanskom dijelu Sandžaka, pokazalo se manje 13.000 Bošnjaka.

Podnošene su krivične prijave, ali sudovi nisu reagovali. U martu 1996. je dostavljen obiman materijal predsjedniku SRJ Zoranu Liliću na njegov zahtjev, a 2000, saveznom ministru pravde Momčilu Grubaču.
Da bismo Sandžaklijama dokazali da u njih imamo povjerenje i prihvatili ih za ravnopravne građane Srbije trebamo im to i dokazati. Zašto šest sandžaskih opština, našeg dijela Sandžaka, nisu svrstane u jednu regiju, nego je Sandžak podijeljen u Centralni i u Zapadni region? Za sve patnje i stradanja – i Vlada i Skupština Srbije – javno trebaju osuditi sve postupke ondašnjih vlasti i stradanja ljudi, žena i đece i izviniti im se, a oštećene obeštetiti. Organizatore represije goniti. I da cijeli naš dio Sandžaka bude jedna Novopazarska regija. Bez toga se sandžački Bošđnjaci i dalje osjećaju drugorazrednima u svojoj državi Srbiji.
Agresija za podjelu BiH 1992-1995. godine, uz najveće ratne zločine i genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata je pred očima Evrope i međunarodne zajednice slikovito podsjetila na istrjebljenje Jevreja u Hitlerovom Trećem Rajhu. Genocidom u Srebrenici i etničkim čišćenjem, silom oružja se formirao etnički očišćen „entitet“. U sedam opština u Podrinju i u šet opština u Posavini etnočistači su bili u manjini. U svim ostalim opštinama se živjelo mješovito, a u nekima su imali čak i tijesnu većinu. Svjetska javnost je, zapanjujuće, to hladno posmatrala i dopuštala. A mogla je tu užasnu tragediju na vrijeme spriječiti. Snage UN su više statirale nego što su činile na sprječavanju tragedije Bošnjaka, a obratno, i drugih u BiH. Stotine hiljada Bošnjaka je što poubijano, što protjerano. Tamo su ostala zgarišta, ruševine i gole zidine kuća. Bez malih i nikakvih uslova da se vrate. Vratio se neznatan broj. Raselili su se po Evropi, Americi, i ostatku neokupirane BiH. Zlodjela je bilo i sa bošnjačke strane, pa neka svak odgovara „po učinku“.Međunarodna zajednica je agresorima uvažila učinak i od BiH napravila Palestinu. „Nova Palestina u srcu Evrope“, kako kaže Stjepan Mesić. Provedena je velikodržavna Miloševićeva i Tuđmanova zavjera i dogovor za podjelu BiH, zbog čega ključni dio krivice snosi međunarodna zajednica. Neusporedivo su, bez obzira I na druge žrtve, ovđe najgore prošli Bošnjaci, bez rezervne „matice“, bez paralelnih i specijalnih odnosa sa „duhovno srodnim narodom“, što imaju bosanski Srbi i Hrvati. Kroz viševjekovnu historiju BiH Bošnjaci nikad nisu vršili etno-čišćenje. Sada su njih stotine hiljada ostali bez igđe ičega. Što poubijani, što protjerani, ostali su bez bez svojih najmilijih; bez posjeda, rasuti po svijetu i zbijeni u centralni dio BiH. Neprijatelji BiH jedva čekaju da od njih naprave „talibane“ ili saradnike Al –kaide, e da bi upirali prstom na njih kao na nepoželjne u Evropi. U historiji čovječanstva se nižu uzroci i posljedice. Afganistanski talibani nisu pali s neba. “Proizveli” su ih Britanci, SSSR, USA… Ogromna je većina Bošnjaka evropski nastrojena i još im ni na pamet ne pada da budu ekstremni. Njihovo držanje zavisiće od BiH političara, a posebno od banjalučkih i mostarskih. I od međunarodne zajednice. Dokle će moći biti strpljivi? Za vjerovati je da će ostati na visini. Dejton je upropastio BiH. Preporuka je EU, UN i ostaloj međunarodnoj zajednici da dobro razmisle kako dalje.
Izvori:
M. Bojić, „Historija Bosne i Bošnjaka“, Sarajevo 2001.,
Branko Latas: „Saradnja četnika D. Mihailovića sa okupatorima i ustašama 1941-45.“ Beograd 1999,, ,
M. Demirović: „Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici“, Sandžački odbor za zaštitu ljudskihprava i sloboda, Novi Pazar,
domaća štampa i lični doživljaji.
Autor: Rade Vukosav
izvor: Helsinki Committee for Human Rights in Serbia

Nemoguće je shvatiti ogroman broj stvari i u domaćoj i u inostranoj politici. Kao da u političko-šahovskoj igri više ne postoji ni potez a kamoli otvaranje, kao da postoji samo šah-mat, i to odmah. I vanjska i unutarnja i svjetska i državna i regionalna i lokalna politika nadilaze moje moći shvatanja i razumijevanja. Ako politika nije nešto drugo, što se ne vidi, što se ne čuje, što znaju samo jaki, nevidljivi i odabrani.

Ja ne mogu, naprimjer, više voditi rat u Iraku. Tiče me se, naravno, ali ne mogu. Imam slušalice ispod šljema i muziku pravu, dobru, američku muziku dok pucam, ali ne mogu. Puno to košta para, to su milijarde. Doduše, Medofi zidaju piramide i od pedeset milijardi nevidljivih dolara. I inače je, kažu, para na svijetu svega pet posto, a ono devedeset pet posto je hava. A ja imam iskustvo samo sa nekoliko hiljada maraka. A uvlače se i neke privatne zaštitarske firme, ubijaju bezveze, štetu prave. Ako hoće demokratiju, neka im bude, a da im je ja nasilu dovlačim, pa po čemu su to zaslužili, niti su mi rod, niti pomozi Bog, tuđi umet, Arapi, nekrst, muslimani. Imaju, doduše, naftu. Ali ima i Teksas. Krst smo poboli usred arabljanske pustinje, da li kad smo tek počeli pucati po Iraku za vrijeme Buša oca, ili nakon nekoliko godina za vrijeme Buša sina ( vidi, ispade da su obojica „bušmani“; dušmani su svakako onima koje su ubijali), nije važno, važno je da su naši momci poboli krst usred muslimanske Arabije. A nije ni pravo, nismo našli oružje za masovno uništavanje, a ni elkaidovce, slagali smo i sav svijet i naivnu Englesku, a i ona je poslije svoj narod morala lagati da bi se priključila napadu na Irak ( a naročito na Avganistan, jer tamo su davno već ratovali i, haman, izgubili i opet udarili da se poprave). Prevelike su to stvari za mene, sad se tamo u Iraku, ubijaju sami muslimani, šiije i suniti, šiija ubaci bombu u džamiju sunita, sunit u džamiju šiija. Je li to politika? Ne mogu shvatiti. A vodim i rat u Avganistanu. Previše je to za mene. Hajde, to nekako i razumijem, ubijaju muslimane, jer je neko nekako izračunao da je muslimanska krv jeftinija od nafte, ali ne mogu više. A ne mogu više, mada je početak marta, donositi i budžet Kantona Sarajevo, jer se u to ne razumijem. To nije toliko miliona kao za rat u Iraku i Avganistanu, manje je miliona, ali ne mogu više ni to, neka, taman ne bilo miliona, jer ne razumijem šta Mehmedić krivotvori, a šta Kozadra griješi, a zašto Pećanac SDEU skida vladu, ne mogu, neka rade što god hoće, ali ja o tome više neću da znam ništa; mene više neka ne obavještavaju, neka se tamo u skupštini i pobiju i posmjenjivaju, mene se to više ne tiče, ja to ne mogu i neću da znam za to; pa čak i da dobijem dvadeset maraka više na svoju penziju od dvjesta devedeset maraka mjesečno, ne zanima me.

I neka me ne obavještavaju ni na FTV, ni na BiHTV, ni na OBNTV, ionako me počesto obavještavaju na hrvatskom jeziku, iako sam pod jednim krovom i to svojim; kad god upalim BH, FTV, OBN moram odmah okrenuti na HRT, da slušam ljude kako normalno govore na svom maternjem jeziku. Ali ne mogu više i ne zanima me ništa više ni na bosanskom ni hrvatskom. Ne mogu se nosati ni s englesko- srpskim pravosuđem, nemam ja živaca za to, onako hapsiti Ganića, da država ne smije braniti svog kidnapovanog predsjednika, to je prekomplicirana pravda za mene; a nakon svega ne uhapsiti Mladića. Mejdžor je ionako prepisao tekst SANU. Ko će tome stati ukraj, kome se ti politički konopci ne stežu oko vrata? Možda samo ljudima bez duše. Spočetka devetnaestog stoljeća u Bosni je bilo četrdeset kapetanija, mogao si prebjeći iz kapetanije u kapetaniju; sad se prebjegne iz Bosne u Hrvatsku, ili obratno. U Hrvatskoj kriminalac, u Bosni častan čovjek. I nikom ništa. Ko to može shvatiti? Ja ne mogu. Neko je već rekao da je savremeno uređenje države Bosne i Hercegovine luđačka košulja. E, sad je taj luđak, koga bolničar kašikom pita, jer su mu ruke dabome svezane, posađen u klupe UN da uz najveće sile svijeta da svoj glas za uvođenje pooštrenih sankcija Iranu zbog mirnodopskog atomskog programa, a iz straha da ne pređe u oružani. I to kažu da će njegov glas biti presudan. To se ne može shvatiti. Ta Bosna je mala zemlja, otkud da se na nju navaljuje tolika odgovornost. Ta Bosna je prijatelj i Americi i Iranu. Zašto ne postave lahko pitanje? Recimo, treba li ukinuti atomsko naoružanje Izraelu? I tako unedogled, hiljade nemogućih stvari i u domaćoj i u inostranoj politici za uposlenike – mogućeg, jer politika je bavljenje mogućim, zar ne, a ovo je sve nemoguće.

Volio bih, recimo, znati ko to izdaje potvrde da je neko nacionalista. Šta znači biti nacionalista jednog zgnječenog naroda, zločinima sabijenog u kotlinu rijeke Bosne i rastjeranog po svijetu i koji samo participira u svojoj zemlji i državi, a sam nema ni zemlje ni države. Je li to onda zgnječeni nacionalista? Nije. Jer on tebe krpi kao gajnc novog, čitavog nacionalistu. Baš me zanima ima li među Ciganima šovinista i nacionalista? Kad li će se to i njima početi prišivati? Odgovara li Muharemu Serbezovskom titula romski nacionalista? Zar bi musliman morao kriti da je musliman da ne bi bio žigosan pojmom deklarirani. Koji su to nedeklarirani, nežigosani muslimani? Gdje i ko udara muhur na te diplome? U situaciji kada se bošnjački narod neprekidno, najmanje stoljeće i po, fizički ubija i duhovno rastače, da bi općom agresijom na Bosnu i Hercegovinu od sve tri zemlje s kojima graniči 1992-1995., uz ravnodušnost međunarodne zajednice i Mejdžorovo nedvosmisleno pismo, bio najzad doveden u situaciju da ni živ ni mrtav čeka da bude do kraja uništen i zbrisan s lica zemlje – ne biti ono što jesi je neprirodno i jadno. Ako ja ne budem ono što sam, ko će to onda biti umjesto mene, pita se pjevač Laka.
Kada se sve dobro razabere, bošnjački narod nema ništa za šta bi se uhvatio osim vjere i politike. Nema ni nafte ni zlata. Vjera je sama po sebi složen unutarnji fenomen, politika spoljni. Ja sam u politiku ušao s agresijom na Bosnu i Hercegovinu kad je politika imala mnogo elemenata narodnog otpora. Kada se politika zakomplicirala ja je više nisam umio pratiti, najprije je iščezla iz moje glave, a onda se vinula visoko iznad mene u tmaste oblake i ja više gore ne mogu ni gledati da ne bih oslijepio od munja njenih aporija.

Pismo pišem kao sin, otac, muž, brat, djed, komšija, građanin BiH, građanin SAD, imam, glavni imam, pisac, autor, profesor… kršćanima, sljedbenicima Isaa a.s. tj. Isusa Krista ili Hrista, a posebno našim komšijama i susjedima Srbima i Hrvatima.
Pitam se zašto Bošnjake njihovi kršćanski susjedi, gotovo po pravilu, svakih 50 godina proganjaju, ranjavaju i ubijaju, siluju i masakriraju, pljačkaju, protjeruju i u logore zatvaraju. Pitao sam se, još dok sam dijete bio, zar su kršćanstvo i islam toliko različiti da se pripadnici islama moraju od svojih komšija kršćana, Slavena po porijeklu kao i muslimani, stoljećima braniti od brutalnih napada. Mislio sam da možda u kršćanstvu postoji teološko učenje koje svojim sljedbenicima nalaže izgon i istrebljenje muslimana. Pitao sam se zašto kršćanska Evropa nikada nije odlučno ustala protiv ovakve prakse svojih istovjernika na Balkanu - Srba i Hrvata. Danas, međutim, kada mislim da sam se na adekvatan način i u potrebnom obimu upoznao sa ovom vjerom, mogu reći da je spomenuta praksa kršćana u potpunoj kontradikciji sa duhom učenja Isusa Krista/Hrista.
Vi ste se, drage moje komšije i susjedi, toliko ogriješili o svoju religiju općenito, a o nas muslimane posebno, da biste se svakog dana trebali moliti za oprost od smrtnih grijeha koje ste kolektivno činili Vi i Vaši preci. Za Vaše grijehe Isus (Isa a.s.), naravno, nije odgovoran. On Vam je zorno pokazao način kako se postupa sa drugim i drukčijim svojim vlastitim primjerom tako što je svu svoju misiju usmjerio na podizanje carstva Božijeg na Zemlji na principu zakona ljubavi. On niti je, niti bi ikada učestvovao u bilo kakvom ratu ili sukobu između kršćana, a pogotovo između kršćana i nekršćana. On se vjerovatno i danas u raju, čekajući na svoj drugi dolazak na Zemlju, čudi i pred Bogom crveni zbog križarskih pohoda i inkvizicije, fašizma, nasilne kristijanizacije i drugih zlodjela od kojih su mnoga učinjena u njegovo ime.
On nikada ne bi odobrio ni sekularne ratove, zločine i nasilja. Teško je Isusa zamisliti kao generala bilo kakve armije. Njega čak ne bi privlačila ni policijska uniforma, kao ni to da vojnike pred odlazak u borbu blagosilja. On je bio čovjek mira svim svojim bićem. Teško je čitati kršćanske teološke izvore a doći do drukčijih zaključaka. Jer, Isus je čitav svoj boravak na Zemlji proveo da izgradi Božije carstvo mira na zemlji. On je radije pošao u “smrt” nego da se obračunava sa neprijateljem. Zar Vam nije ostavio u emanet da volite komšiju i da mu dobro mislite i činite, pa da čak i svoga neprijatelja bezuvjetno volite i onda kada Vas on voli ili mrzi.

Zašto svi sljedbenici Isusovi nisu pacifisti?
Na ovo pitanje se može odgovoriti samo tako što će se pozvati na odgovornost Vaše neadekvatno slijeđenje vjere i njenih moralnih učenja. Vi ste, vjerovatno, ocijenili da se Isusa i njegovu bezuvjetnu miroljubivost ne može slijediti bezuvjetno pa ste onda sebi, pod izgovorom da bi takav pristup savremenom životu bio nepraktičan i naivan, dopustili teorije o pravednom ratu i ratu u odbrani. Čovjek bi mogao i prihvatiti takav pristup i kompromitaciju kršćanskih izvora, ali kako prihvatiti nacistički holokaust nad Jevrejima, inkviziciju, križarske pohode, genocide, izvoz oružja, militarizaciju svijeta radi ostvarivanja materijalne dobiti, huškanje na lokalne ratove, robovlasništvo, rasizam, Prvi i Drugi svjetski rat, atomske bombe?
Vratimo se izvoru na koji se pozivate i iz kojeg bi trebali crpiti inspiraciju za svoj način života u kojem se (Matija: 5:9) veli: “Mirotvorci su blagoslovljeni.” Kako se kršćani svijeta mogu osjećati lagodno i kako mogu imati mirnu savjest sa njihovom trenutnom pozicijom u svijetu i kako to pomiriti sa Isusovim učenjem o miru i opraštanju. Za kršćane bi, više nego za bilo koga drugog u svijetu, rat eventualno mogao biti opcija tek onda kada se iscrpe svi napori i pokušaji da se konflikt riješi mirnim putem, pa i tada bi mu morali pristupiti sa krajnjom rezervom i na granici odbijanja.
U svijetu kako ga je vidio Isus, nema mjesta armiji, a policijska bi se dužnost mogla svoditi tek na reguliranje saobraćaja. Evidentno je da su realnosti danas drukčije, da je policija postala nužnost da zaštiti sigurnost, slobodu i živote nevinih i da se sila može upotrijebiti samo kada to situacija zahtijeva, ali ono što pomaže uspostavljanju mira – a to je borba za pravdu – nije odlika koja krasi karakter kršćanstva koje vi prakticirate, nažalost. I zato, postaje degutantno i licemjerno kada se pozivate na Isusa i Božije carstvo na Zemlji, jer ste poodavno iskompromitirali svoj kršćanski odnos prema nasilju i upotrebi oružja.
Neugodno mi je, ali Vam moram reći istinu u oči: Niste se pridržavali temeljnog učenja svoga Učitelja o tome da na nasilje ne uzvraćate nasiljem, već ste bezbroj puta, čak na mirotvorstvo, uzvraćali nasiljem. Koliko ste samo nevinih ljudi poubijali samo zato što nisu pripadali Vašoj religiji, koliko ste nevinih žena silovali, džamija i mezarluka porušili? Jeste li se ikada pokajali i za svoje grijehe oprost zatražili?
Vi kao da još uvijek ustrajavate u svom grešnom izgovoru da “cilj opravdava sredstvo.” Zapamtite, nikada poslanici a ni učenja ijedne objavljene vjere nisu dozvoljavali da se čak ni do moralnih ciljeva dolazi nemoralnim sredstvima (makijavelizam), a Vi ste sebi dozvolili sva nemoralna sredstva da dođete do krajnje nemoralnog cilja, da uspostavite bezočnu dominaciju i eksploataciju drugog. Gdje su danas ti pravi kršćani od kojih Isus traži da razvijaju instikt za popuštanjem, da okrenu drugi obraz, da oproste i zaborave, da žive i da druge puste da u miru žive. U Božijem carstvu na Zemlji, za kakvo se Isa a.s. zalagao, ovce su u suživotu sa lavovima.

Božije carstvo na zemlji nije samo za kršćane
Božije carstvo na Zemlji ne samo da ne odgovara Isusovom opisu i viziji, nego se, zahvaljujući baš Vama, koji sebe smatrate njegovim najgorljivijim sljedbenicima, ispoljava u svoj svojoj suprotnosti. Sve se na glavu prevrnulo. Ništa više nije na svom mjestu. I što se više pozivate na našeg i Vašeg poslanika, sve više mu svojim nedjelima prkosite. Ovdje nećemo spominjati teološke nedosljednosti, nego ćemo se zadržati samo na analizi vaše kršćanske prakse. Vi ste prestali graditi Božije carstvo na Zemlji i za sebe i za druge, jer ste sebi dopustili nedopustivu koliziju između moralnih pravila i religijske prakse, i tako već poodavno postali osnovni faktor prijetnje svjetskom miru i stabilnosti i lokalno i globalno. Zar vi, zaista, mislite da se Bog može prevariti i da će Vam naklonost darovati samo zato što možete reći kako ste članovi Crkve. U Bibliji ćete naći kazivanje o tome kako će doći vrijeme da se kukolj odvoji od pšenice, pa će kukolj završiti u vatri. Tada će neki biti ugošćeni na gozbi kod Kralja, dok će oni drugi biti bačeni tamo gdje će biti jecanja i škripanja zubima. (Matija 22:13) Ja sam prestao vjerovati da vi možete izgraditi Božije carstvo na Zemlji, pa sam ovu metaforu shvatio kao poziv na diskurs o svijetu kakav bi trebao izgledati i kakav bi trebalo graditi sa vama ili bez vas, za sve nas uključujući i vas. Zašto ovo ističem? Zato što ste vi, sada to vidim, ovaj imperativ shvatili da samo vi zaslužujete da živite u tom Božijem carstvu na Zemlji i tu upravo leži vaš secesionistički atak na BiH i vjerovanje da je suživot sa drugima nemoguć, jer vi polažete pravo na to da nam oči iskopate kako biste dokazali da ste duhovno i moralno superiorniji i kako zbog toga za nas muslimane nema mjesta u vašem ekskluzivnom kršćanskom klubu. Ili Vi mislite da je moralno i opravdano vršiti svakojake pritiske i ucjene na druge da prigrle vaš religijski vokabular, jezik, vizije, ciljeve? Sjetite se Isusovih riječi kojima se u Jevanđelju po Marku, obratio nekom ko je činio dobro a nije bio njegov sljedbenik: “Ko god nije protiv nas, on je za nas.” (Marko 9:40; Luka 9:50) Kakav divan primjer recepta kako kršćani trebaju uključiti i druge da pomognu graditi univerzalno Božije carstvo na Zemlji.
Međutim, neki elementi Vašeg poimanja svijeta su u tolikoj mjeri radikalni da ne dopuštaju da djelujete inkluzivno i da prigrlite čitav svijet. Počesto se pitam ko vam je dao pravo na eksluzivnost u kreiranju “svjetskog poretka”, ako već tvrdite da ste za suživot, slobodu za sve, mir i jednakost u svijetu? Hocete li već jednom shvatiti da bilo koji scenario po kojem će samo kršćani ubirati plodove, dok će drugi tek brojati ubrano, neće uspostaviti carstvo na Zemlji za koje se zalagao Isus/Isa a.s. iz Nazareta. Upravo nas vi uvjeravate da Isus, iako je bio Židov, nije došao sa vizijom da uspostavlja Božije carstvo na Zemlji tek za Židove već za sve ljude.

Ako ćete pravo, danas je ipak dosta kršćana, ali više nekšrćana, koji marljivo rade na uspostavljanju univrerzalnog Božijeg carstva na Zemlji. Mnogi u tom procesu ne sudjeluju, od kojih je i povelik broj kršćana, dok jedan dobar broj njih umjesto red, nastavlja sijati nered na Zemlji.

Da li se iko na svijetu poziva na “ljubav” više od Vas?
Ako bi se vama prepustilo da na teorijskoj ravni u jednoj rečenici opišete svijet kakav bi trebao izgledati, onda bi ta deskripcija vjerovatno izgledala ovako:
Svijet će najbolje izgledati onda kada bude uspostavljen na zakonu ljubavi.
Ali, kao da niko na svijetu nije u stanju ovu divnu postavku ismijati kao vi. U praksi se to pokazalo bezbroj puta. Upravo ste vi oni koji su tu ljubav zamijenili najotrovnijom, i tome još, fatalnom mržnjom, koja je ogromna polja širom BiH, pa i šire, pretvorila u groblja i masovne grobnice, u kojima leže kosti stotina hiljada nevinih koje ste vi iz “ljubavi” pobili. Ništa bolji u ovoj ljubavi nisu ni evropski narodi, kao ni američki narod, koji je sebi izabrao predsjednika (Truman), koji se drznuo da u ime kršćankse svete ljubavi za vrijeme Drugog svjetskog rata upotrijebi nuklearno oružje u Japanu. Danas, ovi isti kršćanski narodi i dalje vode beskrajne ratove daleko od svoje kuće, dok istovremeno kod kuće, više od svih drugih stanovnika na Zemlji zajedno, uništavaju zajedničku nam prirodnu okolinu.
Isus, naravno, ne bi činio ništa od spomenutog. Njegov koncept ljubavi bio je dokraja jasan: Bog je ljubav, mi njegovi predstavnici na zemlji pozvani smo da širimo ljubav, da radimo, djelujemo iz ljubavi i u ime te univerzalne ljubavi. (Ivan 4:17-18)
Drage naše komšije, vaša bi glavna vjerska preokupacija trebala biti kako implementirati ljubav, tj. kako ljubav pretočiti u akciju. I trebalo bi da znate da je prema zakonima vaše vjere svako iznevjeravanje ljubavi veliki grijeh.
Da li mi, vaše komšije i susjedi, možemo biti sigurni da nam se i sutra neće dogoditi još jedan genocid koji će počiniti vaša djeca ili unučad nad našom nevinom djecom ili unučadima i to u ime one iste “ljubavi”?
Šta je to što je kontraverzno u vašem konceptu ljubavi? U Vašem poimanju Božijeg carstva na Zemlji? Ono što vi, izgleda, ili ne možete ili ne želite shvatiti jeste da je ljubav djelovanje, rad, akcija, i da ljubav ima cijenu, da ljubav košta, da ljubav zahtijeva odricanje od prestiža, pozicije, da je ljubav žrtvovanje za drugog i drukčijeg, da je ljubav negiranje negativnih silnica vlastitoga ega. Da se poslužim riječima iz vašeg izvora: Ljubav je da odložiš kaput i da opereš noge kako svome prijatelju tako i neprijatelju. Ljubav znači poštovati drugog i drukčijeg i sa njim zajedno graditi Božije carstvo na Zemlji po mjeri i potrebama svih stanovnika ove zajedničke nam planete. Ono što je kod vas počelo sa rimskim imperatorom Konstantinom, pa se nastavilo tokom Srednjeg vijeka, nažalost, i danas djelimično egzistira. Svaka vrsta nametanja poretka na Zemlji onako kako ga neki kršćani po uzoru na Konstantina vide, zaslužuje da bude zaustavljeno i pobijeđeno od vas samih.
Svijet treba plan spašavanja ukoliko želi da opstane i da se od samoga sebe sačuva. Grdno se svi varamo ako mislimo da su nam jedine i najveće prijetnje globalno zagrijavanje, uništavanje okoline i zarazne bolesti, a pritom ne vidimo prijetnju koja dolazi od neimaštine, etničke mržnje i vjerske netolerancije.
I na kraju ovog iskrenog obraćanja, ne mogu a da se ne pozovem na Jevanđelje po Ivanu (Ivan 16:7), u kojem Isus/Isa a.s. na kraju svoje misije najavljuje svog brata po misiji, posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., riječima koje se tamo navode:
“…reći ću Vam istinu, za Vas je bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj Vam neće doći; ali ako odem, ja ću ga Vama poslati.”
Mi Vaše komšije i susjedi ponosno već više od 500 godina slijedimo ovog Branitelja - u Starom zavjetu i Vašem jevanđelju najavljenog, a u Kur’anu potvrđenog. dr. Senad AGIĆ

Mehmedović: Neka Tokača dođe u Potočare i kaže koji su živi među mrtvima!

Sramotno je kako neko broj žrtava svakim danom umanjuje i omalovažava porodice, kaže Mehmedović Predsjednica Udruženja „Srebreničke majke“ Hatidža Mehmedović kaže da je razočarana činjenicom da Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) iz Sarajeva, još nije demantirao navode prema kojima je živo 500 žrtava sa srebreničkog spiska. - Pozivam Mirsada Tokaču da zajedno s predstavnicama udruženja i porodicama žrtava dođe u Potočare. Neka tu kaže kojih je to 500 žrtava sa srebreničkog spiska živo i gdje se trenutno nalaze. Sramotno je kako neko broj žrtava svakim danom umanjuje i omalovažava porodice. Potočarima ne smije niko manipulisati - kaže Mehmedović i ističe da se manipuliranjem žrtvama nastavlja genocidna politika.IDC je donedavno imao ured u Srebrenici, koji je bio smješten u Islamskom centru, ali je prije nekoliko mjeseci prestao s radom. Centar trenutno putem Kuće povjerenja u ovom gradu, realizira projekt kojim se želi izjednačiti stradanje Srba i Bošnjaka.- Nedavno me Jagoda iz Istraživačko-dokumentacionog centra, koja radi na tom projektu u Srebrenici, pitala da uzmem učešće u njenoj knjizi, koja bi trebala uskoro izaći. Nisam prihvatila, jer ne vjerujem ljudima koji prevode moje riječi i ne prenose ih onako kako kažem. Poslije sam saznala da je upravo cilj projekta izjednačavanje stradanja Srba i Bošnjaka - kaže Mehmedović.

Zamišljam ovaj članak kao mali razgovor sa našim roditeljima i vjerskim pedagozima. Nedavno sam zatekao svog bliskog prijatelja, inače dobrog i oduševljenog muslimana, kako piše članak o odgoju muslimanske omladine. Pročitao sam članak koji još nije bi dovršen, ali čije su glavne misli bile već izložene. Insistirajući na odgoju u duhu vjere, moj prijatelj poziva roditelje da kod djece njeguju vrline finoće, dobrog ophođenja, skromnosti, neisticanja, milosrđa, praštanja, pomirenja sa sudbinom, strpljenja itd.

On naročito upozorava odgajatelje da čuvaju djecu od ulice, kaubojskih i kriminalističkih filmova, nekorisne štampe, nekih sportova koji podstiču agresivnost i duh nadmetanja itd. Ipak, najčešća riječ u članku mog prijatelja bila je poslušnost. Kod kuće se dijete treba pokoravati roditeljima, u mektebu hodži, u školi učitelju i nastavniku, na ulici čuvaru reda, a sutra na poslu direktoru, šefu, starješini.

Da bi ilustrovao svoj „ideal“, pisac prikazuje dječaka koji se kloni svega lošeg, koji se nikada ne tuče na ulici, ne gleda kaubojske filmove (umjesto toga ide na časove klavira u muzičku školu), ne igra fudbal, ne nosi dugu kosu, ne hoda sa djevojkama (njega će roditelji oženiti „kada za to bude vrijeme“). On nikada ne viče, njegov glas se nigdje ne čuje („kao da nije živ“), on se svugdje zahvaljuje i izvinjava. Pisac to ne kaže, ali možemo nastaviti: njega zakidaju – on šuti. Udare mu čušku – on ne uzvraća nego dokazuje da to nije lijepo. Jednom riječju, on je od onih „što ni mrava ne bi zgazili“.

Čitajući ovaj članak potpuno sam shvatio smisao one izreke koja kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama. I ne samo to, mislim da sam dokučio barem jedan od uzroka našeg nazadovanja posljednjih stoljeća: pogrešan odgoj ljudi.
Ustvari, već vijekovima, kao posljedica neshvatanja izvorne islamske misli, mi našu omladinu pogrešno odgajamo. Dok je neprijatelj, obrazovan i nemilosrdan, potčinjavao jednu po jednu muslimansku zemlju, mi smo našu mladež učili da bude fina, da „muhi zla ne misli“, da se miri sa sudbinom, da bude poslušna, da se pokorava svakoj vlasti „jer svaka vlast je od Boga“.

Ova otužna filozofija pokornosti, čije pravo porijeklo ne znam, ali koja, sigurno, ne potiče od islama, vrši dvije funkcije koje se savršeno i nesretno dopunjuju: s jedne strane, ona umrtvljuje žive, a s druge strane, ističući u ime vjere pogrešne ideale, ona oko islama okuplja one koji su umrli prije nego su počeli da žive. Od normalnih ljudskih stvorenja ona stvara nesigurne ljude, progonjene osjećajem grijeha i krivnji, postaje istovremeno vrlo privlačna za ona promašena stvorenja što bježe od stvarnosti i traže utočište u pasivnosti i utjehi.
Samo na ovaj način može se objasniti činjenica da i u današnjem vijeku buđenja, upravo nosioci islamske misli, ili oni koji sebe tako nazivaju, u svakoj konfrontaciji redovno gube bitku. Spleteni ovom filozofijom zabrana i dilema, ovi ljudi, inače visokog morala, pokazuju se inferiorni i nedorasli u sukobu sa manje čestitim, manje kulturnim, sa zato odlučnim i bezobzirnim protivnicima, koji znaju šta hoće i koji ne biraju sredstva da postignu svoje ciljeve.

Šta bi bilo normalnije nego da muslimanske narode vode ljudi odgojeni u islamu i nadahnuti islamskom mišlju? Ali oni to ne uspijevaju iz jednostavnog razloga: odgajali su ih ne da vode, nego da budu vođeni.
Šta bi bilo prirodnije nego da upravo muslimani u muslimanskoj sredini budu nosioci bunta protiv tuđinske vlasti, tuđinskih ideja i političkog i ekonomskog nasilja? Ali oni to ne mogu, opet iz istog osnovnog razloga: nisu ih učili da dižu glas, nego da se pokoravaju.
Odgajali smo (ili okupljali), dakle, ne muslimane nego poltrone, skoro sluge.
U jednom svijetu koji je bio pun poroka, ropstva i nepravde, propovijedati mladeži da se kloni, da bude mirna, da se pokorava – nije li to saučesništvo u porobljavanju i tlačenju svog vlastitog naroda?

Psihologija, o kojoj je riječ, ima više aspekata. Jedan od njih je uvijek ponovna priča o prošlosti. Našem mladiću ne govore šta islam treba biti, nego šta je nekada bio. On zna za Alhambru i davna osvajanja, za grad iz „hiljadu i jedne noći“, bibliteke u Samarkandu i Kordovi. Njegov duh stalno okreće slavnoj prošlosti i on počinje živjeti od nje. Prošlost je, naravno, važna. Ali danas je korisnije popraviti dotrajali krov skromne džamije u svojoj mahali, nego znati nabrojati sve veleljepne džamije što ih sagradiše naši davni preci. Čini se da bi trebalo spaliti svu tu slavnu istoriju, ako ona postaje utočište za uzdisanje i život od uspomena. Bilo bi bolje porušiti sve te velebne spomenike, ako je to uslov da konačno shvatimo da se ne može živjeti od prošlosti i da je potrebno da i sami nešto uradimo.

Paradoksalno je da se ova pogubna pedagogija pokornosti i neprotivljenja propovijeda u ime Kur’ana, u kojem je princip borbe i otpora spomenut na barem pedeset mjesta. Kao zakonik, Kur’an je ukinuo pokoravanje. Umjesto pokoravanja mnoštvu lažnih autoriteta i veličina, Kur’an je uspostavio jednu jedinu pokornost – pokornost Bogu. Ali, u ovoj pokornosti prema Bogu, Kur’an je izgradio slobodu za čovjeka, njegovo oslobođenje od svih drugih pokoravanja i strahova.

Šta možemo, dakle, savjetovati našim roditeljima i pedagozima?

Prije svega, možemo im poručiti da ne ubijaju sile u mladom stvorenju. Neka ih radije oblikuju i usmjere. Njihov uškopljenik nije musliman, niti ima načina da se mrtav čovjek „prevede“ u islam. Da bi odgajali muslimana, neka odgajaju ljude, i to što kompletnije i potpunije. Neka im više govore o ponosu nego o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosrđu. Neka podižu dostojanstvenu generaciju koja će znati da ne treba tražiti ničije dopuštenje da živi i da bude ono što jeste.

Jer zapamtimo: progres islama – kao i svaki drugi progres uostalom – neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih.

U vremenima tuge sjetimo se radosti, u vremenima bolesti sjetimo se zdravlja, u trenucima kada svjedočimo nečiju smrt sjetimo se života. A onda kažemo ono „Eto što je život“. A dotle kao da nemamo ni zdravlja, ni radosti, ni života. Živimo po nekom rutinskom ritmu, po nekoj navici.
Činjenica da danas treba da govorimo o jedinstvu - i to vjerskom i nacionalnom jedinstvu kod Bošnjaka - već time jasno pokazuje da jedinstva ima malo. Jer kad god onoga dobroga ima malo, tek tada ga se sjetimo.
Prije svega želim da izrazim veliku zahvalnost na povjerenju koje mi je ukazano od Islamske zajednice od gospodina efendije Zukorlića, zatim da se zahvalim svima vama prisutnima. Da kažem da je ovo za mene velika privilegija i radost, ali i velika odgovornost.
Vi ste čuli u početku kako je najavljeno da ćete čuti i vidjeti znanja i iskustva koja bih ja trebao podijeliti sa vama. Nije tema ni za pokazivanje mnogo znanja niti za pokazivanje mnogo iskustva. Tema je mnogo ozbiljnija od one mrvice znanja koja se za pedeset godina skupila. Postoje druge prilike za to. Ovdje ja osjećam da je danas trenutak da porazgovaramo, da podijelimo nešto mnogo važnije, da se suočimo sa nečim što je upravo naša tema danas. Šta je sa jedinstvom nas Bošnjaka, i vjerskim i nacionalnim, ovdje, u ovom gradu, u ovom regionu, na Balkanu, u Evropi, svijetu... Šta je sa nama i našim jedinstvom. Govoriti o tome neće pomoći ni znanje ni iskustvo. Mislim da treba zarezati dublje.

Treba da podijelim, kako sam nanijetio, danas sa vama nešto što je važnije nego akademsko predavanje. Da podijelim sa vama moje brige, moja razmišljanja i moja nadanja, i to ovim redosljedom.
Dakle, brige bi se odnosile na situaciju koja je, kako rekoh, dosta nepovoljna u odnosu na jedinstvo Bošnjaka i vjersko i nacionalno. Po oba ova šava kao da se rašiva naša dolama. Kao da i u vjerskom i u nacionalnom smislu bošnjačko jedinstvo popušta. Pucaju konci. Da li su to oni bili loše sašiveni, ili je pritisak prevelik?
Zatim bih podijelio moja razmišljanja šta je to dovelo do toga i zašto je to jedinstvo počelo da se rašiva. I već dugo i odavno se rašiva. Hoću da uđemo u tu temu, da je osjetimo. Jer ne znam ni bolji prostor ni mjesto od ovoga. Ne znam gdje bi Bošnjaci mogli bolje pogledati sami sebi u oči i zamisliti se šta je to što se njima događa, nego što smo večeras, Bogu hvala, ovdje svi zajedno. Jer ovdje, čini mi se, da leži i onaj treći sloj: Nada. Jer ima spremnosti i volje.

Zašto posebno zahvaljuem na ovom pozivu? Mada znam da je i ovdje situacija sa jedinstvom i vjerskim i nacionalnim kod Bošnjaka takva kava je. Vi znate još bolje od mene. A nije povoljna. Mislim da je izvanredna ideja i sjajan dokaz želje da se postigne to jedinstvo, da se vrati, da se sačuva. Upravo i ovakva tribina i ovakva tema. Nikada nije potrebnije govoriti o jedinstvu nego kada je ono ugroženo.

I ko god poziva na taj razgovor, svi moraju da odgovore, ako im je do jedinstva. Ja sam samom srećom i voljom Božijom stigao danas ovdje. Moglo je da se desi iz nekih drugih razloga da se ne dođe. I bilo bi mi stvarno žao. Jer želim da razgovaram sa vama i toliko se radujem ovom susretu. Ja vam večeras ne nudim tribinu na kojoj ću pokazivati znanje.
Ja večeras od vas očekujem ne da gledate u neki izlog na kojem ću ja izložiti moje knjige i moja znanja, već da uđemo u onu kovačnicu gdje se kuje ono vrelo željezo. Da osjetite taj miris i vrelinu i da vidite kako u meni nastaje misao oko ovih briga. I cijelim putem sam razmišljao o tome kako je sjajno što je ova tema baš sada ovako formulisana i stavljena pred sve nas.
Ja se nadam de će ta tema biti tema koja će se postepeno kao oni koncentrični krugovi kad padne makar i cvjetić u vodu, vidno početi da se šire i da će stići do svake Bošnjačke zajednice u enklavama, u dijaspori. I da ćemo se svi pitati tako ozbiljno i jasno kroz brige, razmišljanja i nadanja o tome šta je sa našim jedinstvom.
Dakle prvo kakvo je, onda šta je dovelo do toga a onda šta uraditi da se to jedinstvo vrati, jer da je ugroženo već odavno to je jasno. Ali i da nije puklo do kraja i to je jasno. Samo za ilustraciju oko onih briga. Jedinstvo u vjerskom i nacionalnom pogledu. Kasnije ću doći na temu da ova dva pojma neću toliko razlikovati. Posebno kada su Bošnjaci u pitanju. Vidjet ćemo šta islam znači za nacionalni identitet Bošnjaka. Ali za sad, poštujući naslov i osnovnu recepciju ostat ću na tome.

Da pogledamo ovaj region u nacionalnom pogledu u Bosni, Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu. U Makedoniji od petnaest hiljada Bošnjaka, u vrh glave, imate pet političkih partija. Govori li to o jedinstvu ili o nejedistvu? Pri tom i Islamska zajednica u Makedoniji, takva kakva jeste, ima takva previranja da su u par navrata potezani i kalašnjikovi. Pogledajte situaciju u Bosni. Stalni napadi na Islamsku zajednicu, na nake od njenih čelnika. I to ne samo sa pozicije nebošnjaka, nego i samih Bošnjaka. Pogledajte Bosnu koja je podijeljena na onaj tzv. sekularni i onaj tzv. fundamentalistički dio. Koliko se Bošnjaci unutar sebe duboko sukobljavaju oko centralnih pojmova. Kao da je velika mahana ili nedostatak biti musliman za Bošnjake. Ja nigdje nisam čuo ni kod jednog naroda na ovim prostorima koji su dugo bili u jednom sistemu koji nije forsirao religiju, blago rečeno, da se toliko upire prstom u nekoga i da se govori „šta mi se pravi da je vjernik, znam ga nikad nije ni postio ni klanjao.“ To ja ne čujem ni među Srbima ni među Hrvatima. Ne čujem kako oni sebi prebacuju govoreći za nekoga da je postao takav vjernik kad nikada nije bio vjernik. Samo kod nas kao da je postati dobar grijeh, kao da je bolje bilo ostati izvan istine. To je nešto što ne samo da na prvi pogled nije shvatljivo, već nešto što alarmira i plaši. Kako se to desilo da mi, onima koji su se vratili, u neku ruku, svome identitetu i istini ustvari njima najviše prebacujemo?
Kako to da je to toliko rašireno da se podsmjehuju sa regionima u Bosni ljudi iz regiona, iz slojeva, u stratifikacijskom smislu, bošnjačkog naroda samo zato što su zaostali fundamentalisti? Toga nemate među Srbima, Hrvatima niti među Makedoncima. Naprotiv, sprega religije sa državom je upadljiva. U tom smislu kod nas jeste nešto duboko i snažno ugrozilo naše jedinstvo. I ja se čudim kako se potpuno nismo pocijepali po tim šavovima, nego se još držimo. Ovdje je, imam osjećaj, jedno od onih mjesta na kojima ako Bog da nikada neće popucati ni konac, a kamoli šavovi.
Ali, sada da pređemo na ovaj drugi dio uz napomenu da je stanje svugdje tako.

Ovdje u Sandžaku je stanje tako, u Crnoj Gori je stanje tako. Imate čak i oko idnetiteta pitanja jesmo li Crnogorci, jesmo li Crnogorci muslimani, a jesmo li Bošnjaci, otkud mi Bošnjaci kad smo Crnogorci. Dakle ta pocijepanost je toliko upadljiva da ona više ne zavisi ni od okolnosti, ni od regiona, ni od one pozadine. Jer smo uglavnom, osim u Bosni, kolektivitet koji nije brojčano dominantan. Pogledajte, ista stvar je i sa Bošnjacima u dijaspori. Par bošnjačkih organizacija su se dovele na taj nivo da više međusobno ne komuniciraju a preko interneta se tako javno optužuju da je to nevjerovatno. Dakle, tema je urgentna, strateški presudna, od značajne važnosti. I zaista moramo razumjeti šta se to zapravo događa sa nama već tako dugo da se mi bojimo jedinstvenosti. Mi iz nje bježimo. Bošnjaci su bili jedinstveni samo u onom kratkom vremenu zaista borbe za opstanak '92., '93., '94., '95. I kao da su odahnuli dušom kada je prestala da visi ona Damoklova oštrica nad njihovom glavom. I kada su malo odahnuli da se odmore odmah okrenu uzajamnoj kavzi. Kao da su jedva čekali da se pokrve jedni s' drugima.

Pogledajte po novinama kako se napadaju od Sarajeva pa do svugdje. I to je nešto što zaista zabrinjava. Jer, ako mi imamo osnovu u ovom svijetu izvan Allaha dž.š., naravno sve je Njegovo, ali ovo što je nama dato, onda je to u našem identitetu, nama kao Bošnjacima ali i svakom narodu. Jer svaki narod je prolazio kroz vjeru kada nije ni imao državu, ali je opstajao narod. Država odlazi i dolazi. Narod kada jednom ode više se nikad ne vraća. Isto tako kada se razjedini unutar sebe više se nikada ne sjedinjuje. Čak ni prepolovljeni hljeb više nikada ne možete sastaviti, koliko god dobar bio. A malo ko je tako dobar, pa makar i bio Bošnjak. Ne može se više sastaviti.

Moguće je na prvi pogled reći - mi smo takvi. Samo bi da se svađamo uzajamno. Moguće je na prvi pogled zaključiti da smo skloni svađi, kavgi, da ne možemo jedni s drugima, posebno sa svojima i da nam je bolje sa drugima, sa tuđima. Al' ja hoću sada ovdje da pokažem da to nije tako.
Drugi, koji su jedinstveni, nisu po prirodi tako bolji od nas koji smo tako duboko po mnogim osnovima i u svim regionima praktično sukobljeni. To je zbog toga što iza svega ovoga stoji jedan sistem činjenica koji je u jednoj objektivnoj logici historijske argumentacije. Morate razumjeti šta se zapravo dogodilo i da se onda zaista čudimo kako smo uopšte opstali i ovoliko jedinstveni. I trebat će mnogo, mnogo toga još da razumijemo da bismo došli na ono što je u nama ustvari najbolje i da bi razumjeli kojom se to snagom ipak još držimo zajedno.

Najprije, da budem što precizniji, da vas uvedem u ono što se meni čini presudnim s obzirom na ovu temu. Po oba osnova, vjerskog i nacionalnog, mi smo doveli da nam se osporava nacionalni identitet. Nigdje ni jednoj naciji se vjersko ne prebacuje kao da je ugrozilo njen identitet samo Bošnjacima. I to se prebacuje islamizacija. Međutim, pogledajte šta se zapravo desilo. Ja odbijam i termin islamizacija, jer to je kao neka akcija koju provodi država, kao vakcinacija. Islamizacija ne odgovara istini onoga što se događalo. Ljudi su prelazili u islam. Treba šehadet i trebaju svjedoci. Nije to akcija.
Ja sam prije petnaest godina ponudio javno preko štampe i u jednoj knjizi izazov da mi neko dostavi jedan jedini dokumentovan argument u kojem će se vidjeti da su pod prisilom prelazili na islam. Do dan danas takav dokument ni meni niti bilo gdje nije objelodanjen. Jer je jasno da po islamu u vjeri nema prisile. I sada dolazimo upravo do toga.
Taj se period uglavnom vezuje za tursko ropstvo, kao što se kaže. Ali moramo ovdje biti načisto. Osmanlijska država ili carstvo da kažem, mada to je bila zajednica, je bila bazirana na temeljima islama. Pa je sultan bio i halifa ujedno bio i vjerski vođa. Šta to znači? Zapravo iz tog principa treba da izvedete sve ostalo kod Osmanlijskog carstva a ne obrnuto.
Dakle, to je bio najviši princip. Šta se desilo pod uticajem tog principa? Ono što neće nikako da nam predoče, čak nam i ne dozvoljavaju da se to izvede kao istina.
Ja lično smatram da osnovni razlog za sva krvoprolića u posljednjih 100 godina od '20 pa ovamo od Đilasovog slučaja, pokolja u Šahovićima pa nadalje, pa i prije toga, ali posebno od toga pa do danas mržnja je vezana za jedan veliki i apsolutno montiran falsifikat, da je postojala nekakva prisila da se pređe u islam i da su oni najhrabriji odoljeli a da su oni slabi i povodljivi popustili pa iznevjerili.
Prvo i prvo, u odnosu na identitet Bošnjaci nisu nikada bili ni Srbi ni Hrvati, i to je jedan veliki falsifikat koji se sistematski širi. Oni nisu bili Srbi koji su prešli na islam, niti su bili Hrvati koji su prešli na islam.
Bošnjaci žive u Bosni nekoliko hiljada godina prije dolaska prvih Slovena. To nije bilo pusto područje, već je bilo jedno od najnaseljenijih područja. Pogledajte sjajnu dvotomnu studiju Ibrahima Pašića koja govori od predslovenskim korijenima Bošnjaka. Pogledajte najnovija istraživanja DNK koja govore da ima više ilirskog elementa u samim Bošnjacima nego i u Albancima. Pogledajte rimske hronike koje govore o teškim borbama protiv lokalnog stanovništva u prvom vijeku ove naše ere, što je najmanje osam stotina godina prije dolaska Slovena.

Pogledajte činjenicu da ne postoji nikakvo južnoslovensko pleme Bosanci, ni Bošnjaci. I da se iz Slovenskog jezika nikako ne može izvesti pojam i termin Bosna. Prema tome to je nakalemljeno.
Neko će reći „A jezik?“. Slušajte, tristo miliona u SAD-u govori engleski a nisu Englezi. Crnci, Kinezi, slovenski narodi, Talijani... svi oni govore engleski jezik, maternji im je engleski jezik, pa nisu Englezi.
To je dugoročni uticaj kulture koji se postepeno formirao pod ovim ili onim. Ali sada idemo na to stanovništvo. Nikada nije bio ni Srbin ni Hrvat - stvari stoje upravo obrnuto. To treba sa potpunom istinom razgovarati i otvoriti.
Najveći dio stanovništva Bosne je bio formulisan pod uticajem kako da kažem, dobijao je identitet pod uticajem religije. Pa su zapravo jedan dio tog stanovništva postali Srbi nakon pravoslavizacije, a jedan dio postal Hrvati nakon katolizacije. To su upravo istočna i zapadna strana, dok je središte tome najduže odoljelo, jer su pritisci odatle dolazili. Ali to nije bitno, to se ne smije prebacivati nikome. To nije minus, to nije plus, to je povijesna činjenica. S druge strane - to je potpuno suvereno pravo svakoga da se izjasni kako hoće. To nije osporavanje toga prava, već ukazivanje na činjenice.
I sada dolazimo do noga što sam spomenuo oko takozvane islamizacije, ono što se naziva turskim ropstvom kako se završilo poslije petsto godina. Kažem - naziva se a ne može biti ropstvo. Jer Turska je bila feudalna a ne robovlasnička država. Sve institucije su bile feudalne. Kad smo već kod ropstva, ropstvo je posljednje ukinuto u SAD 868. Oficijelno u nekim državama još traje. Poslije onih borbi abolicionista i onda građanskog rata.
Al’ to nije problem. Problem je zašto se dodaje nešto uz Islam što zapravo ne odgovara istini. Poslije 500 i nešto godina Islam je ostavio i najmanjim zajednicama i na Balkanu i svugdje, a ostanimo pri Balkanu. Ostavio ih je sa njihovim jezikom, hramovima i crkvama, onim koje je zatekao i onim koje su građene kroz to vrijeme. Samo da podsjetim - čak je i vaseljenski sabor svo vrijeme bio u samom Istambulu. Sjedište je tamo bilo pravoslavnog svijeta gdje je i danas kroz sve te godine. I onda pogledajte - dakle i najmanji koliktiviteti zadržali svoj jezik i svoje škole, svoje institucije i svoje običaje.
Pogledajte šta se desilo recimo pod uticajem drugih religija, od Artika do Antarktika, dakle od Aljaske do Patagonije na području koje je najduže na planeti 18 000 km kontinenta ne govori se više ni jedan jedini jezik koji je bio zateknut kad su došli osvajači. Govori se engleski, francuski, španski u najvećem dijelu srednje i južne Amerike i govori se u Brazilu portugalski. Poslije samo 200 godina nema više lokalnih jezika. Da ne govorimo o hramovima koji bi radili, o običajima. Do 1973. godine u SAD su bile zabranjene lokalne religije, preostalih Indijanaca koji su inače bili u rezervatima. Do 1973.
Prema tome - šta imate tu?! Imate činjenice koje pokazuju vrlo jasno da je ustvari razlika u državnom modelu, gdje je djelovanje na određenom terenu zapravo izvedena primarno ne iz političke nego iz religiozne konstitucije, ne iz instrumenta nego iz duha instrumenta, iz uma, koji taj instrument pokreće, tu ruku, taj štap ili bič. Pogledajte Indiju koja je poslije 170 godina engleske vladavine, sada preko milijardu stanovnika, službeni jezik je engleski. U Pakistanu i Bangladešu isto tako koji su nekada bili sastavni dio pa podijeljeni.

Dakle, pogledajte sjevernu Afriku gdje su bili dugo Francuzi, govori se francuski jezik. A mi ovdje u Bosni u Bugarskoj, u Makedoniji na Kosovu poslije 500 godina još uvijek smo mogli živjeti ne znajući turski jezik.

Samo onaj detalj da ne zaboravite - zašto jedni nisu prelazili a drugi jesu prelazili, ključni detalj po meni na koji inače ne ukazuje ni jedna knjiga posebno ni školski udžbenici - jeste da su u Islam dobrovoljno prelazili ili dobrovoljno odbijali da pređu po mom mišljenju primarno na jednu ključnu posljedicu. Ta posljedica je bila idu li vam sinovi u vojsku.
Ako ste prihvatali Islam - idu, ako ste ostajali u drugoj vjeri, kojoj bilo jevrejska, koptska, pravoslavna, katolička, sinovi vam nisu išli u rat. A imperija je ratovala tako da je u jednom dužem period vojni rok bio 15 godina, onda još duži period 12 godina i najkraći period bio od 8 godina.

Ako ste trebali da pošaljete zdravog i sposobnog sina na najmanje 8 godina u vojsku pri čemu se ginulo, a nije bilo ni pošte ni telegrafa, ni telefona, ničega. Ne znate hoće li on doć živ ili čekati vijest da je neko donese pa povjerovati ili ne povjerovati, a ginulo se mnogo, o tome ima mnogo podataka. Onda vidite da je hrabrost bila preći u Islam a da je suprotni osjećaj odlučivao ne preći.
Ali sada idemo na ono najvažnije. Upravo ta duhovnost je oblikovala samu dušu naroda, identitet, a ona je čak postigla jedan novi identitet na teritoriji Balkana. To nasljeđe islamsko više nego osmanlijsko islamsko nasljeđe stvorilo je jedan novi da kažem duhovni sloj, jednu novu duhovnu grupu. Vi se vrlo lahko razumijete sa muslimanom iz Bugarske ili iz Albanije sa Kosova ili iz Makedonije.

Dakle, moja teza je da naše jedinstvo bošnjačko i vjersko i nacionalno, mora da razumije prvo kako je došlo do toga da se mi između sebe dijelimo. Jer je došlo do onoga kako ja nazivam “žrtva epigonstva”. Epigoni su bili oni koji su završili neuspješni rat svojih očeva iz grčke mitologije.
Sedam kraljeva nisu uspjeli da osvoje Tebu. Izginuli su svi osim jednoga koji je bio teško ranjen, stigao bar toliko kad su ga vratili kući da kaže sinovima kad porastu da uništite Tebu. I onda su sinovi odrasli i poslije 20 godina su napali i uništili grad Tebu. Ali od tada se oni zovu epigoni jer sa sjedne strane to je dobro jer završili su djelo svojih očeva, s druge strane to je loše - nemaju svoje djelo.
Na ovom svijetu imamo djelo i nekih drugih ali imamo i svoje djelo. Bošnjake su doveli u situaciju kroz mnogo posljednjih decenija da vode ne samo bitke izgubljene i da dobijaju svojih očeva nego sasvim drugih. I taj usud epigonstva je isto tako uticao na to. Ali ključna stvar zbog koje smo mi podijeljeni, jer neki koji su se priljubili uz jedne više ih osjećaju i onda sa njima dijele animozitete. Ima Bošnjaka koji se osjećaju Hrvatima. Peke, to je vaše pravo, ali sa tim dolazi sve ono drugo - njihov odnos prema Bošnjacima i prema Srbima. Ima Bošnjaka koji se osjećaju Srbima ili Crnogorcima i s tim dolazi opet ono što je karakteristično za njih Srbe ili Crnogorce. I mi se politički dijelimo. Idemo uz ovu ili onu partiju pri čemu zaboravljamo onaj najvažniji razlog - očuvati sopstveno jedinstvo. Taktički možete ili treba da idete u različite partije ali nikada sa spremnošću da ugrozite ono najvažnije, ono bez čega nema ni nas - sopstveno jedinstvo. Druga stvar koja je možda po važnosti prva, jeste ta da za identitet Bošnjaka islam nije predstavljao faktor ugrožavanja. Nego onaj definitivni, oblikujući. Pri tom hoću da vam kažem da ne mislim da ne može biti Bošnjak neko ko je ateista. To je jeftina doskočica. Kad neko kaže samo vjernik može biti Bošnjak jer takav faktor to slijedi. Ne slijedi. Pogledajte za trenutak i zamislite recimo Rusa ili Srbina potpuno bez uticaja pravoslavlja. Zamislite Hrvata ili Španca ili Talijana potpuno bez uticaja katoličanstva. I vidjet ćete da to nije ni zamislivo. Jer naravno da postoji Srbin i Rus koji su i ateisti i vjernici. Ali i onaj ateist je oblikovan u jednom spiritualnom kontekstu, u jednom kulturnom gestu ponašanju, odnosu prema svijetu koji je formulisan kao ona nevidljiva mreža duhovnosti koju je ispleo tamo pravoslavni kontekst.
Kod katoličanstva je ista situacija. Katolici ateisti - nije to protuvrječan termin. Ljudi koji su rođeni u katoličkoj sredini - Francuzi, Talijani, Španci oni apsolutno iako su ateisti njihov način gledanja na život, njihova fizionomija, ako hoćete boja njihovih obraza, kretnja, sve je to ustvari izvedeno iz konteksta koji je oblikovan primarno kroz katoličke institucije. Svugdje je prisutna ta prodornost duha za koga nema prepreka. To važi i za Islam.

Dakle Bošnjak, i neka je ateist, jeste oblikovan duhovnošću i spiritualnošću islama. Islam nije ugrozio već precizirao i definisao nacionalni identitet Bošnjaka. I to se mora shavatiti. To nije bio denacionalizirajući faktor i da sva insistiranja na deislamizaciji Bošnjaka ne vode njihovom afirmisanju kao nacionalnom identitetu ili entiteta, nego upravo ukidanju. Jer se udara na sam temelj nacionalnog identiteta Bošnjaka. To je ta osnova, podloga duhovna, koja je proizašla iz islama. I u tom kontekstu je veoma značajno sagledati onda sve ono za što nema vremena za rekonstrukciju mnogih okolnosti i čak slobodno ću reći ne samo falsifikata nego i zavjera protiv bošnjačkog identiteta koji je negira sistematski, od tih najbrutalnijih laži da smo nekada bili Srbi ili Hrvati, što je apsolutno historijska notorna laž i besmislica, do toga da recimo su nekada na tim teritorijama vladali ovi ili oni drugi narodi osim Bošnjaka. Nikad.
Međutim, glavna laž je u tome kontekstu da je Bošnjacima jedinstvo i identitet nacionalni doveden u pitanje kroz islamizaciju te da su oni time izgubili.
Hoću da ostavim neki trag u vama koliko smo mi djelimično i svojom krivnjom, jer možemo više učiniti, ali koliko smo sistematski bili na meti namjernih velikih ogromnih programa i projekata kojima je falsifikovana naša suština i naš identitet. Zbog toga govorimo posebno o perspektivama našeg jedinstva i nacionalnog, tema koja je apsolutno važna i bez koga nas nema. Dakle „sine qua non“ to je uslov bez kojeg nema, koji je nužan.

Šta o persektivama reći? Nakon što imamo na umu, moram to još jednom ponoviti, da jesmo u krizi, da jesmo podijeljeni svugdje, praktično i po vjerskom i po nacionalnom, da zato ima ozbiljnih razloga u samoj historiji sistematskim pritiscima kojima smo posebno izloženi posebno u ovim regionima i da se to naravno reperkuira kasnije i na tim društvima u SAD u Australiji, u djaspori generalno, ali da je naše saznanje presudno.
Mene boli duša kad se sjetim Meše Selimovića i našim krivicama. Nije mjesto osjećati se krivim zbog islama, nije istini blizu, nije čestito. To je strahovita zabluda koja rastužuje, ali to su nam nametnuli. Ono zbog čega se moramo osjećati najponosnijim, ono što je prosvjetilo i uobličilo dušu Bošnjaka. Ono što je njega zaista konačno suočilo sa njegovom razlikom od drugih i onim što je on zaista po sebi, dakle, vratilo ga sebi.

Mi smo smatrali čak kroz takve velikane pera i duha kao neki žig sramote. To moramo izbrisati na svim nivoima od djeteta koje je tek progovorilo do starca i starice od 90 godina, stalno ih navraćati na to da se raduju, da je islam razlog radosti.
Dakle, naše jedinstvo po tom osnovu može li se time nekako vratiti. Da pređem na ono zadnje i to će biti iznenađujuće kratko. Nadam se da ćete mi oprostiti na ovaj prvi dio, a to nije ni pola onoga što sam vam htio večeras reći.

Gdje je naša krivica, tu bi bila i nada. Možemo mi to ispraviti. Ako ispravimo, onda ćemo biti dovoljno jaki da sa tom zalihom unutrašnje snage koju ćemo dobiti iz našeg uzajamnog razumijevanja odolimo mnogo većim pritiscima. Tih pritisaka ima. Oni nisu samo dio nekakve zavjere. To je normalno funkcionisanje u ovom svijetu. Imate situaciju u kojoj treba da ste sposobni da opstanete. Ali bit ćete sposobniji ako ste zajedno i ako znate da je onaj vjerski elemenat u vama ustvari ne nešto što vas je odvratilo od vas nego što vas je vratilo vama. I to je velika lekcija.

E šta sad uraditi? Ima jedna pričica „KAKO DA MU OPROSTIM?“. Eto, recimo kod nas u Sandžaku, u Novom Pazaru, neko vas ljuti i vi kažete „pa kad nije u pravu s pravom me ljuti“. Pa vi se naljutite - on vas je uvrijedio. Može biti prijatelj, može biti antipatija druga, može biti institucija.
Šta uraditi dalje? Umjesto da se naljutite, potražite opravdanje za njega u sebi. Mislim da je to veliki savjet za Bošnjake. Mislim da je to vještina koja će nama Bošnjacima mnogo pomoći. I mislim da je to vještina za koju smo mi sposobni ali smo je malo pozaboravili. Onda mu ne nađeš razlog i kažeš „dobro, možda je nervozan malo“, ako je to tvoj prijatelj. „Ali šta ako je nervozan?!“ onaj drugi glas u tebi kaže. “Zašto da mu oprostim, i ja sam nervozan” a onda opet da se pokuša, “pa dobro ali on je nervozniji i on je mlađi ili on je stariji”, sve i jedno i drugo može da se uzme kao otežavajuća okolnost za vas a olakšavajuća za njega.

Ali i na to nemate dobar odgovor pa kažete „pa šta ako je mlađi ili stariji, opet nema pravo, baš ću da mu kažem, ne može on meni tako“, pa opet potražite, suzdržite se, pa nađite opet razlog, „možda mu se desilo nešto što ja ne znam“. Pa idi dalje i sve do 40 razloga stalno ih nalazi za njega da bi ga opravdao prije nego što ćeš se s njim posvađati. Pa kad i poslije 40 ne nađeš dovoljno dobar razlog, onda se okreni sebi i kaži “vidi, kakav sam ja čovjek: moj brat mi nudi 40 razloga, ja ne prihvatam ni jedan”. I prebacite to sebi a njemu oprostite.
Dakle, mislim da bi to bio savjet za sve nas. Moramo biti manje impulsivni, manje plahi, manje skloni svađi, posebno sa bliskima, nama Bošnjacima. Moramo pokušati da nađemo u sebi snage da tu impulsivnost kontrolišemo. Dakle, sebe da ograničimo da ne činimo nešto što bi njih naljutilo, a da kada oni nas ljute da im opraštamo. Kad bi to postala opšta praksa počelo bi se stvarno stvarati jedno ozbiljno jezgro našeg identiteta koje ustvari sebe počinje poštovati.

I druga vrlo ozbiljna stvar koja je sad naravno već institucionalna ona znači razumijevanje da su neke institucije apsolutno temelji našeg identiteta, i da se tu ne smije dozvoliti ni onaj jedan konac da se rašije. Ako Islam ima takav uticaj na naš ncionalni identitet da je zapravo već organski dio našeg integriteta, ne samo integrišući faktor, već faktor koji već ulazi u naš identitet, onda je to jedna od onih tema, možda prva, u kojoj se ne smije dozvoliti nikakav unutrašnji sukob. Tu moramo razumjeti da je sve to iznad svega što je privremeno a da služi za ono što je u nama vječno. Jer onaj koji se uzdržao od toga uzdržao se od sebičnosti.
Moramo razumjeti da i Bošnjaci kao i svi drugi danas su primarno izloženi opasnosti sebičnosti, iskušenju sebičnosti. Danas je vrijeme grabeža, pljački. Tome treba odoliti, jer vjerujte, niko ko je sebičan nije zadužio svoj narod i niko ko je bio sebičan nije opstao. Svaki narod je opstao zbog onih nesebičnih, zbog njihovog postojanja i zbog njihove nesebičnosti.
Ako sve ovo imamo na umu, mislim da sva ona realnost, razumije se, jeste tu politička, regionalna, međunarodna, lokalna, sve to dobija jedan unutrašnji kontekst, i što je najvažnije redosljed. Počinjemo razlikovati najvažnije koje mora ostati netaknuto od svega onoga ostalog što postepeno može da dobije ovu ili onu formu, jer moramo se i mi dozvoliti razlikovati.
Eto, to je ono što sam ostavio za ovaj završni dio. Moja nadanja su tu usredotočena, koncentrisana u uvjerenje da ćemo stići do 40 opravdanja za svakoga onoga među nama. To se odnosi na nas. Kome nismo do sada oprostili i da ćemo poslije toga moći reći 40 je ponudio, neću dalje da idem, oprostit ću mu ne tražeći dalje razloge i da ćemo iz toga shvatiti da ustvari na nesebičnosti počiva ovaj svijet, a sve drugo su stvar organizacije i sredstava.
Duša koja čini jedan narod je ta unutrašnja islamska ozarenost koja je kod Bošnjaka neugašena do danas i koja će ako Bog da zagorjeti novim sjajem.

(Drugog dana obilježavanja manifestacije „Dani jedinstva Islamske zajednice“ u Velikoj sali Mešihata upriličeno je predavanje na temu „Vjersko i nacionalno jedinstvo Bošnjaka – značaj, perspektive i izazovi“ eminentnog predavača prof. dr. Ferida Muhića. Velika sala Mešihata i ovog drugog dana Manifestacije bila je prepuna. Mart 2010.)

“ Poštovani Sabore, dame i gospodo, dragi bošnjački, muslimanski narode. Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.

Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim. Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, nego između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu.

Mi smo oči u oči s grubom stvarnošću i moja osobna pojava na ovom mjestu samo je rezultat te stvarnosti, a ne ličnih sklonosti, opredjeljenja ili namjera.

Ovdje je, u ovom trenutku, s obzirom na okolnosti, moguća svijest i savjest našega naroda. Svako od nas sada je i nešto više od onoga što je sam sa sobom. Nerazdvojni u onom što jesmo, bilo svojom voljom, bilo historijskom neminovnošću koja je pala u dio ovoj generaciji.

U ovom prostoru s nama su svi naši živi - oni s puškom u ruci na kućnim pragovima i rovovima, oni prognani širom svijeta, i oni koji su preselili na ahiret, bilo kao borci ili kao civili, od djece u inkubatorima naših porodilišta do stogodišnjaka u našim staračkim domovima. Svi oni su šehidi jer su na Božijem putu bili svjedoci istine svojim životom i time stekli Božiju milost.

Ovdje smo kao na Sudnjem danu, s razlikom što račun polažemo sebi i onima koji će nas naslijediti - ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; ovdje smo izjednačeni, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez bilo kakve surevnjivosti i suparničkih nakana, svedeni pod jedan i jedinstven imenitelj onim načinom kako smo se rađali i kako smo umirali.

Ništa neće biti onakvim kakvim bijaše. Moramo sve ispočetka. Čisto i jasno kao sama priroda, bez licemjerja.

Mi Bošnjaci smo historijski relativno iživljeni na ovim prostorima, širim od današnje Bosne i Hercegovine - vojnički, ekonomski i kulturno. Premda smo posljednjih 112 godina marginalizirani kao politički narod, fizički i ekonomski sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani, vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini smo narod u evropskim prostorima bez nacionalnih institucija,

s anacionalnim političkim poltronskim vrhom, s policijskom presijom nad vjerskom i svjetovnom inteligencijom, bez prava na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene običaje i vjersku praksu, sa zadovoljivim utapanjem u zamagljeno jugoslavenstvo koje je bilo kao čistilište za buduća nacionalna opredjeljenja, konačno - posljednjih dvadesetak godina s nacionalnim imenom Musliman, što se uvijek moglo etnogenetski i politički relativizirati i problematizirati, te, prema potrebi, zloupotrebljavati, udaljujući nas terminološki od pojma o zemlji, porijeklu i jeziku.

Tako, bez jasnoga političkog programa, bez pravog političkog vodstva, bez dovoljno uvažavanja vjerskih i kulturnih autoriteta, bez smisla za svaki oblik skladnog organiziranja, a kamoli smisla za vidove apsolutizma, diktature i kulta ličnosti, bez čega se ne mogu uspješno prebroditi neke kritične faze; u općoj državnoj i društvenoj regresiji, izazvanoj predvidljivim historijskim gibanjima na Balkanu, razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i vlastitu dušu.

Pored toga što smo svi Bošnjaci - Muslimani, mi smo još žešće: Sarajlije, Sandžaklije, Hercegovci, Krajišnici...

Ja se iskreno ne mogu načuditi našoj ležernosti bez pokrića, našoj ratnoj ležernosti, nedisciplini, švercerskom mentalitetu, ćepenačkom patriotizmu, političkoj lokalnoj kratkovidosti, nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima, neproduktivnom iščekivanju tuđe pomoći. Uporedite Žepu i Gradačac s onim muslimanskim prostorima tipičnog nesnalaženja, uporedite silu koju su jedni suzbili i tragične zablude i nesnalaženja drugih.

Mi, ni Srbima ni Hrvatima s kojima živimo, s kojima smo živjeli, nismo dali nikakav povod za njihov genocid nad našim nezaštićenim narodom. Njihova zlodjela rezultat su planiranih radnji.

O tome imamo niz upečatljivih pouka iz bliže i daljnje prošlosti, ali smo te pouke zaboravili u svojoj naivnoj dobrodušnosti i svome političkom nemaru.

Provođenje programa o "Velikoj Srbiji" i, kasnije, dogovor Milošević - Tuđman o podjeli Bosne i Hercegovine ne bi moglo spriječiti bilo kakvo naše drukčije ponašanje, bilo koja drukčija politička struktura i bilo koja drukčija politička ličnost našega naroda. Ako ovo ne razumijemo odmah i na pravi način, onda se pridružujemo agresoru i njegovim tvrdnjama o našoj krivnji ili podjeli krivice. Vrijeme je da još jednom kažemo da je ovo vid krstaškog rata te je naša krivnja kolektivna. Neću reći da smo se u ovom ratu u svemu dobro ponašali i organizirano radili, neću reći da je sve moralo biti kako je bilo, ali osnovni tok događaja išao bi kako je išao. To nije emotivni, svađalački komšijski rat. To je bilo, i sada je, fizička realizacija dugogodišnjih političkih planova. Beskrupulozna, nemilosrdna i radikalna.

Propagandna mašinerija srpska i hrvatska, što je potpuno razumljivo, poznaju ovu evropsku isključivost i antiislamsku fobiju, te plaše svijet našom vjerom i naše poznate, i od objektivnih stručnjaka utvrđene vrline, predstavljaju kao opasnost. Zapravo, Evropa ne uvažava multikulturalne oblike zajedništva i naš način suživota, koji su mogli upoznati u ratu. Ona to doživljava više s čuđenjem nego s razumijevanjem.

Mi nismo "tijesni", kako naš narod voli reći, ali je očigledno da Srbi i Hrvati žele da nas pouče kakvi treba da budemo. Neke od tih pouka moramo usvojiti da bismo bili razumljivi.

Protubosanske, protubošnjačke, protumuslimanske najezde, slijeva i zdesna, mržnjom sumnjiče ovu našu duhovnu čistotu i krvavim tragom potiru sve što smo svojim stopama dotakli i duhom opredmetili. Jer, mi nismo nikakav nebeski narod već zemaljski, ovozemaljski. Ove zemlje.

Uvijek bijasmo odmjereni, nenametljivi, prijazni, učtivi i obzirni i uvijek je to cijenjeno kao naša slabost, a ne kao širokogrudost našeg muslimanskog bića. Cijenjeni smo ne prema onome što jesmo i nudimo u suživotu s drugim, već prema mjeri, svojstvima i moralu cjenitelja. To, nažalost, nije nikakva utjeha. Zlo ne traži pohvalu već napitak suludog zanosa.

Prihvaćali smo sve ljepote koje su nam nuđene, vjerovali u bajke koje su nam namjenski pričane, praštali zloću i ružnoću koje su nam činjene, pružali čiste ruke u "daleku budućnost"... Sve je to bila smišljena laž i mukla podvala. Sve nam se to sada cinično hihoće u okrvavljeno lice, ne bez manijakalnog zločinačkog užitka.

Zaprečavanje vlastite odbrane narodu i podržavanjem svojevrsnog krstaškog rata protiv nas, Zapad je učinio zloslutan presedan. Velike sile i Savjet sigurnosti objektivno su saučesnici ovog genocida. Time ovo neće biti posljednji evropski mrak.

Poslije zlodjela nad nama, poslije upečatljivih doživljaja tih zlodjela, niko na svijetu nije nevin. Nema ni jedne naše smrti koja nije s nekim podijeljena. Količina naše nevine krvi dostojna je pomjeranja ustaljenih pojmova o vremenu u kojem se ovaj svijet nalazi.

Ono što se događa u Ženevi - to je prisila. I trojna podjela Bosne i Hercegovine je komšijska i međunarodna prisila. To je, konačno, gruba realnost kojoj se moramo što prije priviknuti, mimo svoje volje i zato s manje emocija i s više razboritosti. Način razrješenja bosanskohercegovačke sadašnjosti - uz međunarodno posredovanje, ostat će upisano u noviju svjetsku povijest kao najveća politička i vojnička nemoralnost i nepravda: dvojica agresora - pozvani su da odlučuju o sudbini žrtve! Međutim, to nam nije nikakva utjeha. Politika ne poznaje termine - moral, pravda, humanost i obzirnost. Na nama je da ovu krvavu realnost predočimo novim domaćim i evropskim generacijama kao gorku pouku i čistu optužbu. Zločini ne mogu ostati neobilježeni, zločinci nekažnjeni, jer je to protivno samoj prirodi i protivno svim svetim knjigama koje su narode izvele iz barbarstva.

Sad smo ovdje gdje smo i tamo gdje nismo. Sa žrtvama, svježim nišanima, zgarištima, porušenim spomenicima, spaljenim bibliotekama, silovanim majkama i sestrama, s boli. Ovo zlo nećemo nikada zaboraviti. Ovo zlo prema našem narodu i našoj zemlji tako je oblikovano i tako ekspresivno da će se njime baviti ova civilizacija kao zastrašujućim uzrokom čija naučna i umjetnička obrada može donijeti Čovječanstvu onoliko iskustvene koristi koliko je nama donijela štete.

Sada moramo više raditi. Biti neumoljivi prema svojim grješkama i više raditi. I biti vlastita mjera stvari, u mjeri koja je potrebna za normalan život.

U ovome bolnom trenutku sahrane iluzija nemojte histerizirati, nemojte lamentirati jedni drugima i nemojte jedni drugima uvećavati nesreće i nametati krivnje.

Ovaj sabor nije sazvan da bilo šta opravda ili poteže bilo čiju odgovornost ili da bilo koga liši odgovornosti. Ovo nije trenutak svođenja računa. Nikakvim optužbama i protuoptužbama nećemo sebi moći pomoći. Možemo samo odmoći.

Ne kažem da to svođenje računa nećemo učiniti - temeljito i smireno, svestrano i sistematski da bismo se očistili od zabluda, gluposti, neefikasnosti i primitivizma, da bismo bili efikasniji u mjeri koju nameće život.

Ako i dođe do prestanka rata, on će se nastaviti na brojne drukčije načine, novim perfidijama, lažima, podvalama i novim vidovima neprijateljstva. Nažalost, susjedi se ne biraju i valja biti realan. Mi nećemo posezati za oblicima zla koji nam se nude i nećemo projicirati zlo nikakvim svođenjem na ukupnost bilo koje nacije i bilo čije vjere. Naši susjedi opsjednuti su isključivošću i s toga bih volio da se u njima razvijaju svojstva sličnija našima, nego njihova u nama. Hoću reći, ako ne bi bilo Bošnjaka - Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju. Ovako, mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš narod ni u ratnim ni u poluratnim ni u polumirnodopskim uslovima.

Bez obzira kakvo bilo državnopravno uređenje Bosne i Hercegovine i bez obzira kakva bila mogućnost razgraničenja u njenim sadašnjim granicama, mi Bošnjaci smatramo to rješenje nametnutim silom i privremenim, dajući nadu budućim generacijama da će očuvati i razvijati svijest o tome da je svaka naša podjela protivna interesima svih naroda Bosne i Hercegovine.

Tako je u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoračio mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli Ali-paša Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, časni reis Čaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinu četničkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein Ćišić, građanski liberal s ustavnim prijedlogom o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu, i drugdje, Meša Selimović, član SANU i Alija Nametak član JAZU, potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima, islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu, potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH - u ratu, bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije - veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i "Vlada spasa" u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVO-a, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine. Itd.

Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, navine i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja“

Svakodnevno se susrećemo sa činjenicom da su muslimani u svijetu sve manje poželjni. Na radnim mjestima, u društvu ili u bilo kojoj drugoj životnoj situaciji stavlja se pitanje nacionalne opredjeljenosti na prvo mjesto. Iako danas svi govore o demokratiji, međusobnoj toleranciji i poštivanju ljudskih prava, sve se više u svijetu stvaraju na nacionalnoj bazi zasnovane grupe društava koje se izoluju i odbacuju sve one koji su drugačiji, koji drugačije izgledaju, koji imaju drugačije shvaćanje života, drugu boju kože, koji su druge vjeroispovijesti. Nažalost se ta diskriminacija najviše primjećuje prema muslimanima. Danas se mnogi muslimani u svijetu ustručavaju da otvoreno ispolje svoju vjersku opredjeljenost, pogotovo oni koji žive van granica svoje zemlje, jer je islam kao vjera zbog nekih takozvanih „muslimana" potpuno izopačen. Pa se svi muslimani upoređuju i izjednačavaju sa nekim samozvanim muslimanima, koji uopće ne djeluju u duhu islama, već koriste vjeru da bi ostvarili neke svoje lične interese, pune mržnje i nepravde. Takva situacija donosi strašne poslijedice unutar muslimanskog društva širom svijeta.
Jedna mlada Bosanka E.H. koja živi u Beču govori kako je na radnom mjestu imala uvijek dobre radne odnose i primjernu kolegijalnost, dok jednom prilikom nije iznjela svoju vjersku pripadnost. Nakon toga su kolegijalni odnosi postajali hladni i distancirani. E.H. kaže da su joj često postavljali smiješna pitanja, kao, zašto ona nije pokrivena ili umotana, zašto žene muslimanke nemaju nikakvih prava... Sve to je dokaz nedovoljnog obrazovanja ljudi i nepoznavanja drugih kultura i religija. Ljudi diskriminiraju druge neznajući ustvari ništa o njima. Kada je jednu prijateljicu pitala zašto je to tako, ona joj je rekla da ustvari niko nema ništa lično protiv nje, ali da se nažalost zbog loših pojedinaca i nedovoljnog obrazovanja danas svi ljudi bacaju u jedan koš. Tako su svi muslimani „loši" zbog pojedinaca koji kvare ugled te vjere. Naravno da svi ljudi ne misle isto, ali onima koji su takvog shvaćanja je teško dokazati da to nije istina. E.H. govori kako od tada izbjegava razgovore o vjeri i kako joj je to postala na neki način neprijatna tema. Neprijatna tema, upravo zbog onih ljudi koji su ukaljali ugled svih muslimana širom svijeta, onih, zbog kojih se pravi iskreni vjernici danas i najviše stide. Zbog takvih okolnosti naše mlade i lijepe Bosanke po svijetu se nažalost sve više udaju za pripadnike drugih vjeroispovijesti, odgajaju svoju djecu po principma i pravilima drugih vjera i na kraju potpuno gube svoj nacionalni identitet. Još strašnija je ta činjenica što bosanska djeca koja se rađaju i odrastaju širom svijeta ne uče svoj maternji jezik, što je odraz roditeljskog nemara i možda tog straha da budu odbačeni od okoline u kojoj se nalaze i žive, pa se oni njoj prilagođavaju na svaki mogući način gazeći svoj ponos i porijeklo i žrtvujući se do maksimuma. To je velika greška, jer tim postupkom i sami počinjemo negirati sebe, svoju kulturu, religiju i nacionalnost.
O tom svjedoči i majka Bosanka H.P. iz Dortmunda koja je, želeći da je sredina u kojoj živi prihvati, svoje dijete odgajala isključivo na njemačkom jeziku, njen sin D.P. danas ima šesnaest godina a svoj maternji jezik nikada nije naučio. H.P. kaže da se danas zbog takvog svog postupka strašno kaje i da ustvari i nije bilo stvarne potrebe za takvim činom, te da je ona sebi više umislila da treba tako postupiti. Što je još jedan u nizu od dokaza naše slabosti i nehata.

Mi muslimani, Bošnjaci, moramo čuvati svoj nacionalni identitet bilo gdje da se nalazimo u svijetu. Ne smijemo zaboraviti svoje korijene, svoje nane, djedova i pradjedove, svoje hrabre borce koji su život i mladost žrtvovali za ovu zemlju, ne smijemo se odricati onog što je dio svakog od nas... Zapamtimo, ma gdje god se nalazili naša domovina je dio nas, u svakom našem činu, pokretu, uzdahu i osmijehu... Ona je dio nas i ne smijemo je poricati, inače su sve žrtve rata, šehidi, brojni poginuli, silovani i mučeni bili uzaludne žrtve borbe za opstanak nacionalnog identideta i naše domovine Bosne i Hercegovine. (Alisa Pandur)

Da li bi i jedan stranački kongres u Srbiji i u Hrvatskoj mogao stvoriti atmosferu kakvu u bosanskoj javnosti stvara Kongres SDA? Ispalo je da za Bosnu i Bošnjake nema važnijeg pitanja od izbora predsjednika SDA. Je li moguće zamisliti Hrvatsku da mjesecima kao glavnu nacionalnu temu raspravlja hoće li HDZ voditi Ivo Sanader ili Vladimir Šeks? Hrvatstvo ne ovisi ni od Sanadera, ni od Mesića, kao što, ispade, bošnjaštvo ovisi o ovom ili onom lideru SDA. Jednako je i kod Srba, s obje drinske obale. Velikosrpski projekat jednako guraju i Tadić i Dodik, i Srbi od jučer i Srbi od sutra. U zrelim nacijama političari su samo izvođači radova, koje projektuju nacionalne institucije i akademski autoriteti.

Izbor predsjednika SDA u javnosti odzvanja kao izbor lidera u Bošnjaka. To je tačno samo sa aspekta otuđene političke moći koju uživa predsjednik prve stranke u Bošnjaka, kao osoba kojoj autoritarne ovlasti daju mogućnost da bude najuticajniji u bošnjačkom društvu. On čarobnim štapićem djeli pare, namješta poslove, upravne odbore, sve i svašta. Ali, to nije demokratija. To je uzurpacija ovlasti koje je usljed ratnih okolnosti dobio Alija Izetbegović, pa ih je zgrabio njegov nasljednik. Na temelju te uzurpacije SDA se izopačuje u kopiju Lagumdžijinog SDP-a.
Bošnjacima lider ne treba. U Bošnjaka je lider neostvariv. Svako insistiranje na lideru u Bošnjaka nacionalna je sramota, jer svjedoči o demokratskoj zatucanosti bošnjačkog društva. Bošnjacima treba ustanovljavanje nacionalnih institucija koje će biti važnije od politike i političara, te izgradnja autoriteta civilnog društva, čiji će mehanizmi kontrolirati i obavezivati političare.
U Hrvatskoj, recimo, djeluje nacionalna akademija (HAZU) i čitav niz instituta koji se bave istraživanjem i planiranjem nacionalne budućnosti. Tako je bilo čak i u Titovoj Jugoslaviji. Tako je i diljem Evrope. Nigdje nema, kao u Bošnjaka, da političari budu giviht nacionalne pameti. Osnivanje nacionalne akademije u Bošnjaka je prijeka potreba, s obzirom da je akademska elita bačena na marginu političkog života. U strankama napreduju tek poslušnici, pa učenjacima tu nema mjesta. Tek izgradnja akademskog autoriteta, kakav imaju svi samoodrživi narodi, može izliječiti bošnjačku politiku od liderske infekcije. To ne bi, kao što se govori, ugrozilo bosanski imperativ u Bošnjaka, samim tim što Bošnjaci nemaju kud bez bosanske države, što bosanska država gubi smisao bez uspravnih Bošnjaka, i što nema bošnjačkog opstanka bez uključenja akademskih autoriteta u bošnjačku politiku. Dejtonsko osipanje Bošnjaka to dokazuje.Bošnjačka politika je posvađana sa akademskom zajednicom, ali i sa potencijalima civilnog društva. I jedan i drugi kompas bošnjačka politika doživljava kao detroniziranje, sužavanje moći, jer u ambijentu demokratije nema prostora za jahanje naroda, a kamo li za izigravanje historijskih ličnosti. Stoga je aktuelna bošnjačka politika glavna prepreka demokratskom jačanju Bošnjaka. A kad kažemo „aktuelna politika“ onda mislimo na autoritarni karakter te politike, gdje su čitave stranke smještene pod stražnjice svojih predsjednika.Insistiranje na lideru u Bošnjaka je neostvarivo samim tim što ima više kandidata za to prijestolje, a svaki ima svoju svitu koja neće onog drugog. To navaljivanje da Bošnjaci ugledaju jednu ličnost može samo produbiti podjele, što se dade ilustrirati predkongresnim poderotinama u SDA.Jedini izlaz i za SDA i za bošnjačko društvo je ugledanje na demokratske modele u susjedstvu, gdje ni jedna ličnost, ni jedna stranka, nisu centar nacionalnog globusa, već su sluge narodnih interesa, čije je djelovanje usmjereno i kontrolirano od strane nacionalnih institucija i poluga civilnog društva.
Agonija bošnjačkih podjela u interesu je dvije adrese: prvo, stranačkih šefova koji kroz uzurpaciju demokratskog prostora ostvaruju svoje šićare, drugo, neprijatelja Bosne i Bošnjaka koji potkupljuju, huškaju i servisiraju bošnjačke kadrove, zbog čega se dogodilo da su Bošnjaci Bošnjacima najljući neprijatelji.Treba vjerovati onoj stranci čija se liderska ekipa bude zalagala za mobilizaciju i institucionalno umrežavanje akademskih autoriteta kao kompasa nacionalne politike, a čime bi bošnjačka politika konačno bila obavezana da služi narodnim interesima, umjesto što je ličnoj svrhi svrha. Demokratska zrelost u Bošnjaka počinje na mjestu rastanka sa ambicijom da nas vodi lider. Zreli narodi bi se stidjeli svoga svođenja na jednu glavu. Ma kakvu i ma koliku. Jer to je nacionalni kič.

Ahdnama je poznata kao najstariji dokumenat o ljudskim pravima u historiji, 326 godina prije francuske buržoaske revolucije 1789. godine i 485 godina prije međunarodne deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine.

Ja sam sultan Mehmed han, neka je poznato svima, uopće od prostog puka kao i odjeljenjima ova moja vlastodržaća povelja, kojom bosanskim svećenicima ukazujem veliku pažnju, te zapovjedam: spomenutim i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnje ni pritiska, neka se smjeste u svojim bogomoljama, te kako od uzvišene moje strane, tako od mojih vezira, niti od mojih podčinjenih (robova), niti od mojih podanika - raje niti od svega stanovništva cjelokupne moje države spomenutim nitko se ne smije miješati u njihove stvari niti ih napadati, ni vrijeđati ni njih ni njihov život, njihov imetak (imovinu) ni njihove bogomolje.

Također iz tuđine osobito u moju državu dovoditi ljude dozvoljava im se. Stoga spomenutim izdajem moju uzvišenu zapovijed u kojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarom zemlje i nebesa, sa sedam musafa, sa velikim Božijim vjesnikom (Muhamedom) i sa 124.000 pejgambera i sa sabljom koju pašem da ovim što je napisano nikoje lice ne smije se suprostaviti dok god ovi (Franjevci) služe meni i mojoj zapovjesti budu pokorni.

The edict was issued by the Sultan Mehmet II El Fatih to protect the basic rights of Bosnian people when he conquered BH in 1463. The original Edict is still kept in Franciscan monastery in the vicinity of Fojnica. The oldest human rights declaration known in history. 326 years before 1789 French revolution, 485 years before 1948 International human rights declaration, which is written in 1463 The Ahdnama of Fatih Sultan Mehmed.

Ahdnama of the Sultan Mehmet II El Fatih Mehmet, The Son of Murat- Khan, always victorious!

The Command of the honorable, sublime Sultan’s sign and shining seal of the conqueror of the world is as follows: I, the Sultan Mehmet-Khan inform all the world that the ones who posses this Imperial Edict, the Bosnian Franciscans, have got into my good graces, so I command: Let nobody bother or disturb those who are mentioned, not their churches. Let them dwell in peace in my Empire. And let those who have become refugees be and safe. Let them return and let them settle down their monasteries without fear in all the countries of my Empire.

Neither my Royal Highness, nor my vezires or employees, nor my servants, nor any of the citizens of my Empire shall insult or disturb them. Let nobody attack insult or endanger neither their life or their property or the property of their church. Even if they bring somebody from abroad into my country, they are allowed to do so. As, thus, I have graciously issued this Imperial Edict, hereby take my great oath.

In the name of the Creator of the Earth and Heaven, the one who feeds all creatures, and in the name of the seven Musafs and our great Messenger, and in the name of the sword I put, nobody shall do contrary to what has been written, as long as they are obedient and faithful to my Command.

Zašto smo slabi i zaostali?, pitanje je koje sebi često postavljamo. A da jesmo slabi nema sumnje: većina loših vijesti koje slušamo na medijima dolazi iz muslimanskog svijeta, bilo da se radi o niskim stopama pismenosti, krajnjem siromaštvu, izbjeglicama ili sukobima. Zemljotres koji u razvijenim zemljama ubije desetine ili eventualno stotine u nas ubija desetine hiljada. Zašto je to tako?
I kao što zapušteni bolesnik kada konačno ode doktoru obično iz doktorske ordinacije ne izlazi sa jednom dijagnozom i iz apoteke ne nosi jedan lijek već čitavu kesu njih, tako i nama kao zajednici koja se 'upustila' neće pomoći jedan lijek. Ovdje ćemo progovoriti samo o dvije dijagnoze koje nam je ustanovio Poslanik, a. s., u svom hadisu: "Doći će vrijeme pa će drugi narodi nasrnuti na vas kao što gladan svijet navali na posudu sa hranom. Neko od prisutnih upita: Je li to zato što će nas biti malo? Ne, odgovori Poslanik. Naprotiv, bit će vas puno ali ćete biti kao pjena. Allah će iz grudi vaših neprijatelja ukloniti strah koji od vas imaju a u vaša srca će ubaciti slabost. Koja je to slabost, Božiji Poslaniče?, upitaše. Ljubav prema dunjaluku i prezir prema smrti. (2)
Danas u svijetu ima 1,36 milijardi muslimana ali smo zaista kao pjena gaziranog soka koja na trenutak napuni čašu da izgleda da će se čaša presuti a onda par momenata kasnije pjena se slegne da bi ostala tek trećina ili četvrtina čaše. Tako je i sa nama, puno nas je ali kada mjerimo naš doprinos na raznim poljima kao da nas je tri ili četiri puta manje. Slabi smo, dakle. Zašto?
Poslanik, a. s., kaže da je to zato što volimo dunjaluk i strahujemo od smrti. Učeći Kur'an i čitajući druge Poslanikove hadise znamo da nas slabim nije učinila obična, prirodna ljubav prema dunjaluku i prirodni strah od smrti već pretjerivanje u tome. Znamo to sigurno jer svaki namaz završavamo dovom dragom Allahu da nam da dobro na ovom i na budućem svijetu: Rabbena atina fi 'd-dun'ja haseneten ve fi 'l-ahireti hasene. Allah svakom od nas poručuje: Onim što ti je Allah dao nastoj da zaslužiš dobro na Ahiretu, ali ne zaboravi ni svoj udio na dunjaluku! (Kur'an 38: 77). Kad je jedan od ashaba kupio novu odjeću pa se pohvalio svojim drugovima, neko mu je prigovorio da takvo radovanje dunjaluku ne priliči jednom vjerniku. Njemu je to zasmetalo pa se požalio Poslaniku na što ga je Božiji miljenik uvjerio da to ne mora biti tako jer Allah voli da vidi tragove Svojih blagodati na Svojim robovima. (3) A kad je Poslanik, a. s., vidio kako je Amr ibn Asu zabogatio s radošću je uzviknuo: Lijepa li imetka u dobra insana! (4)
Na isti način, strah od smrti je prirodna ljudska osobina. Poslanik, a. s., je svojim mladim ashabima savjetovao da ne traže od Boga susret sa neprijateljem na bojnom polju (5) jer nikad se ne zna hoće li se čovjek prepasti smrti i pobjeći sa fronta, a to je težak grijeh. U sahih hadisu, pak, se kaže da je Musa, a. s., kao i ostali poslanici znao koliko će živjeti. Kad mu je došao edžel Allah mu poslao meleka smrti da mu uzme dušu. Melek smrti je od Musaa zatražio da teslimi dušu svome Gospodaru na što mu je ovaj izbio oko! (6) Ne ulazeći u razna pitanja koja se ovdje mogu postaviti, recimo da je Musa, a. s., samo prirodno ljudski reagovao. Ademu, a. s., je Bog dao da vidi svoje potomke. Nekima kao njemu samom i Nuhu Bog je podario dug život, dok je drugima kao Davudu dao kratak umor. Adem se sažalio na Davuda pa zamolio Allaha da njegovih četrdeset godina dodijeli Davudu, što je Allah uslišao. Ipak, kad je Ademu došao melek smrti Adem ga je pitao šta je sa onih četrdeset godina. Nekako je bio zaboravio na dar koji je učinio svome potomku Davudu, a.s. (7)

Voljeti, dakle, dunjaluk, lijep auto, kuću, odjeću i slično samo po sebi nije grijeh pod uvjetom da smo to stekli na halal način i da smo izmirili svoje obaveze. Uostalom i Poslanik je govorio da uživa u nekim dunjalučkim stvarima kao što su žene i mirisi. (8) Ali ono što jeste grijeh, i ono što nas čini slabim jeste pretjerivanje u toj ljubavi – onda kad dunjaluk počne da posjeduje nas a ne mi dunjaluk. Takvu ljubav nazivamo različitim imenima: ako imamo dunjaluk pa ga ne damo kada treba zovemo to škrtost; ako ga nemamo a žudimo za njim i u tome nemamo mjere onda to zovemo gramzivost i pohlepa. A to su osobine koje nas čine slabim, kaže Poslanik. Kako? U drugim hadisima Poslanik daje odgovor pa kaže: "... Čuvajte se pohlepe jer je ona uništila one prije vas: učinila je pa su pokidali rodbinske veze, pa su prava i hakove jedni drugih počeli otimati; pa su se odali razvratu, pa su se počeli ubijati...." (9) Dakle, pohlepa nas čini slabim tako što uništava naše međuljudske odnose. Podsjetimo se samo koliko je puta međa od 20 cm zavadila komšije pa na sudu potroše više para nego što vrijedi i ta međa i ono zemlje oko nje. Koliko puta je ostavština iza babe ili mame posvađala braću i sestre da nikad iza babine smrti nisu progovorili? Koliko puta je marka ili euro unijela zavist i pakost među nas pa smo podijelili džemate, uništili akcije isl.? Sve je to cijena pretjerane okupiranosti dunjalukom i zapostavljanja dobrih međuljudskih veza, koje jednom riječju nazivamo povjerenje. U nauci se ono nekad zove i društvenim kapitalom, vezivnim malterom i ljepilom koje pomaže da svoje ostale potencijale, finansijske, fizičke i ljudske stavimo u funkciju unapređenja našeg zajedničkog dobra. Pogledajmo par primjera društvenog neuspjeha zbog nepovjerenja.
Mnoga sela i gradovi u sprečanskoj dolini nemaju stalnu vodu u vodovodu. Mnoga su je imala ali su Srbi u toku rata silom zemlju podijelili, njihove izvore okupirali i sebi uzeli.

Tako je počeo problem. Onda su se našli dobri ljudi iz skandinavskih zemalja pa su jednom tamošnjem gradu donirali nekoliko miliona maraka da sebi dovede drugu vodu. Tamošnji političari su 'uspjeli' te novce utrošiti a da ništa ne naprave. Konačno kada je došao red da stanovnici te opštine sami sebi ponovo pomognu, kao što su to učinili i prvi put, obični ljudi su pokušali napraviti akciju dovođenja vode sa novog izvorišta do rezervoara. Svako domaćinstvo je trebalo dati po par stotina maraka da bi ponovo imali pitku vodu. Nisu uspjeli jer nisu jedni drugima vjerovali. Svi su počeli kopati bunareve po avlijama i tako potrošili hiljade maraka a velika većina i danas nema vodu. Zašto? Zato što među njima nije bilo povjerenja.
Zbog nepovjerenja mi svakodnevno ogromne novce dajemo strancima, koji će većinu zarađenog odnijeti iz Bosne, umjesto svojim ljudima koji će većinu tog novca vratiti bosanskom društvu na ovaj ili onaj način. Naprimjer, nije moguće da nijedna domaća pumpa ne toči kvalitetno gorivo, ali ipak samo ono na stranim pumpama slovi kao kvalitetno. Ili, kada nas je zamjena njemačke marke za euro prisilila da iznesemo zalihe novca iz latica i dušeka, iznijeli smo milijarde na kojima smo do tada samo pravili gubitke jer nema ekonomije bez inflacije, a i 2,5% zekata smo trebali plaćati. No i kad smo ih odlučili staviti u opticaj većinom smo ih povjerili stranim bankama jer svojima nismo vjerovali iako najuspješnije strane banke u Bosni vode domaći ljudi, i iako ima više stranih banaka koje loše posluju i iako sjedišta tih banaka po Evropi ne daju nikakve veće garancije za naš novac od drugih domaćih banaka. Rezultat ovog našeg odnosa je da strane banke svake godine obrćući uglavnom naš novac iz Bosne odnose desetine miliona maraka. Ovdje ne govorimo o tome gdje je najbolje dati novac već samo govorimo o silnim gubicima koje pravimo zbog međusobnog nepovjerenja.

Pohlepa zajednicu vodi direktno u propast. Imam Ebu Hamid el-Gazali u svojoj knjizi Savjeti vlastima kazuje interesantnu hikaju o tri lopova iz vremena Isa, a. s. Kaže, bila tri lopova i jednom našli veliko bogatstvo pa odluče da ga podijele i raziđu se. No, prije nego to učine odluče još jednom lijepo kao družina ručati. Jednog pošalju u grad da im donese ručak. Njemu, međutim, usput naumpadne da hranu zatruje i sav plijen uzme za sebe. Ona dvojica pak čekajući ga dogovore se da mu postave busiju i ubiju ga, te plijen umjesto na troje podijele na dvoje. Kako su svi bili uspješni u svojim pohlepnim planovima bogatstvo im je ostao uzalud. (10)
A jedna arapska basna o pohlepi i izdaji završava jednom poučnom poslovicom koja kaže: «Pojeden sam na dan kad i bijeli vo». A basna kaže da su negdje na proplanku živjela i u blagodatima obilne trave i vode sa obližnjeg potoka uživala tri vola: bijeli-zekonja, sivi-sivonja i crveni-medonja. No, jednog dana pojavi se medvjed iz šume i nagovori sivonju i medonju da izdaju zekonju govoreći im kako će imati više hrane i vode te uz obećanje da ih više neće uznemiravati. I zaista, neko vrijeme nakon što je pojeo bijelog vola medvjed se nije pojavljivao. Dok nije ponovo ogladnio!

Kako ni preostaloj dvojici volova nije mogao ništa ponovo je morao nagovoriti jednoga, ovaj put sivonju, da mu izda medonju. I njemu je govorio da će sve sad biti njegovo, i da se više neće vraćati, itd. Časna medvjeđa riječ, govorio je! Jedno vrijeme sivonji je bilo lijepo. Sve je bilo njegovo. Niko mu nije mutio vodu na potoku. Niko ga nije udarao repom. I tako dok medvjed nije ponovo ogladnio i došao i po njega. Kad ga je ugledao kako izlazi iz šume, sivonja je halaleći se sam sa sobom pomislio: „Pojeden sam onaj dan kad i bijeli vo“. Izdaja u kojoj je i sam učestvovao pokrenula je proces koji je morao kobno završiti i po njega samog.
Nakon ovih par primjera jasnije nam je zašto Allah i Poslanik toliko insistiraju na dobrim međuljudskim odnosima dotle da Poslanik u hadisu kaže da će žena koja puno ibadeti ali ima ružne odnose sa komšilukom završiti u vatri. Cijena pohlepe, gramzivosti i svake druge zaokupljenosti isključivo dunjalukom je izvanredna i zato Kur'an i kaže: Ko se uščuva pohlepe taj je uspio (Kur'an 59:9).

Drugi uzrok naših slabosti Poslanik, a.s., je nazvao strahom od smrti. Zapravo, riječ je o nespremnosti na žrtvu čiji je vrhunac, svakako, spremnost da se položi život. A ta spremnost na žrtvu je izvor snage. Danas je Zapad moćan, no taj Zapad je opstao zahvaljujući ulozi SAD-a u zadnjih sto godina. Naime, SAD su u tom periodu tri puta spašavale Zapad od propasti: u Prvom svjetskom ratu, u Drugom svjetskom ratu i konačno u Hladnom ratu Maršalovim planom, vazdušnim mostom za Berlin, itd. Američki predsjednik Kenedi je 1963. sletio u okruženi Berlin i izrekao one historijske riječi: Ja sam Berlinac i mi Amerikanci ćemo braniti Berlin i ono što on predstavlja! Zapravo, kičma Zapada jeste Amerika. Zašto Amerika a zašto ne Francuzi ili Englezi?
Prije par godina provedeno je obimno međunarodno istraživanje o tome u šta koja nacija vjeruje i koje vrijednosti najviše poštuje. Jedno od pitanja je bilo i: da li ste spremni boriti se za ono u šta vjerujete? Tek trećina Francuza i nešto više drugih Evropljana je rekla da jesu, dok je više od dvije trećine Amerikanaca dalo isti odgovor. Eto ta spremnost da se bori za ono u šta se vjeruje, da se za to živi i radi izvor su snage.
Vrlo rijetko za svoja uvjerenja treba žrtvovati život. Bili smo svjedoci da su Amerikanci dobili rat na Kosovu a da nisu izgubili vojnika jer su imali istraživače, radnike, vojnike koji su uporno radili da bi mogli svoje vrijednosti štititi. Dok su muslimani imali sličan odnos spram života i svojih vrijednosti bili su jaki i moćni. Ovdje ćemo navesti samo jedna primjer. Perzijsko carstvo je bilo jedno od najdugovječnijih u ljudskoj povijesti a muslimani su ga uništili za par godina. Kako? Prepiska koju su, kažu, vodili komandanti perzijskih i muslimanskih snaga pred odlučujuću bitku djelimično daje odgovor.

Uoči bitke posljednji veliki perzijski general Rustem šalje muslimanskom vojskovođi Sa'd ibn Ebi Vekkasu izaslanika sa porukom da se njegovi, tj. Sa'dovi, dojučerašnji čobani ne igraju sa njima Perzijancima koji su nadživjeli i Grčku i Rim, a sa Bizantijom se uspješno bore stoljećima jer da im se u protivnom ne piše dobro. Sa'd, r. a., mu je odgovorio vrlo kratko: ne znam šta ste radili s Grcima, Rimljanima i Bizantijcima, ali znam da vam ujutro dolazim sa vojskom ljudi kojima je draža smrt nego vama život! Sudbina Perzije bila je zapečaćena. Vrlo brzo nije više bilo spomena ni Rustemu ni njegovoj carevini. Njemački filozof Hegel je govorio da je razlika između slobodna čovjeka i roba u tome što je slobodan čovjek spreman umrijeti da bi bio slobodan, a rob nije.
Ali to su očito bile neke drugačije generacije muslimana, ne ove spore, lijene, beživotne, pesimistične i negativno nastrojene današnje. Kada vidim takve današnje muslimane često mi naumpada jedan opis hazreti Omera kojeg je ostavila Šifa bint Abdillah, r.a., muslimanka iz druge generacije muslimana kada je opet on vidjela skupinu muslimana nalik ovim današnjim. Evo kako ga je opisala: Kad bi govorio čulo bi se. Kad bi išao žurio bi. Kad bi hranio davao bi da se zasiti. A kad bi udario bolilo bi." (11) To je bio hazreti Omer koji nije mogao naređenjima pratiti svoje vojske na istoku, sjeveru u zapadu - čovjek pun života.
Danas je zapravo jedan od najvećih problema muslimana u Bosni apatija, pasivnost, anemičnost, bezvoljnost, potištenost, ogorčenost, pesimizam, beznađe, gotovo kolektivna depresija i bespomoćnost. Nema elana i vjere u bolje sutra koji bi nas potakli da se pokrenemo. Stari a nažalost i mladi uglavnom jadikuju i kukaju nad stanjem. Po njima u Bosni je mrkli mrak. Ne želimo se upuštati u raspravu o tome jer u nekim segmentima i nekim kategorijama zaista nije lahko. Ali ako i jeste mrak, njegovo ponovljeno opisivanje, grđenje i kuđenje neće ništa promijeniti. Ali situaciju hoće promijeniti i mrak otjerati ako potražimo šalter i upalimo svjetlo, a ako nema svjetla onda svijeću ili bilo kakav drugi izvor svjetla. Kada to učinimo mraka će nestati. Ne zaboravimo: mrak je prirodno stanje stvari u svemiru. Gdje nema svjetla tamo vlada mrak. Ne dozvolimo mu da ostane! Otjerajmo ga paleći sijalice ili makar svijeće. Neka majka kad upiše kćerku na fakultet prestane svako jutro za kahvom pripremati je za neuspjeh pričom o tome kako su svi profesori korumpirani i kako je bez plaćanja nemoguće uspjeti. Takva kćerka sigurno neće uspjeti čak i da nije tačno to što majka priča jer ona kad uzme knjigu i kad se sretne sa prvim teškim školskim zadatkom brzo će odustati pravdajući se da ionako učiti ne vrijedi jer su svi korumpirani i da babo mora platiti. A upravo je obrazovanje ne svijeća već reflektor koji svako od nas drži u svojoj ruci i koji može upaliti. Nikakvu novost nećemo izreći ako kažemo da je jedno od općih mjesta u ekonomici da je najisplatnije učiti kad ekonomiji ne ide i kad se ne isplati raditi.
No, stanje naše svijesti i gore opisani stavovi našega naroda su, iako neopravdani, donekle razumljivi.

Naime, generacije koje su živjele na Balkanu u zadnjih šezdeset i pet godina naučile su da je trud često uzalud. Mnogi naši roditelji su po tri puta pravili svoj dom za svoga kratkog života dok je u nekim sretnijim društvima normalno da tek svaka treća generacija pravi kuću iz temelja. I autor ovih redaka je nekad mislio da sebi ne možemo mnogo pomoći jer je kao dijete išao u školu u grad u kome su osamdesetih godina prošlog stoljeća naši građevinari skoro deset godina pravili zgradu od četiri sprata. Završili su tu zgradu negdje prije rata ali nije potrajalo dugo prije nego su je agresori dobro oštetili i tek ovih dana vidim da se završava fasada na toj zgradi. Kad sam sa takvim iskustvom građevinarstva sa grupom kolega otišao na jednu izložbu islamske umjetnosti i arhitekture u Maleziji, čini mi se, 1995. g. u jednom uglu izložbenog prostora sam vidio vrlo lijepu maketu dvije visoke zgrade sa parkovima i fontanama u blizini. Skromni Malajac koji je tu stajao objasnio nam je ponosno kako će to biti najveće zgrade na svijetu; kako će imati po 88 spratova i još sijaset drugih pojedinosti. Pitali smo kad bi to moglo biti gotovo. Ja sam već sebi računao, imajući na umu iskustvo svoga rodnog grada, da će im za te zgrade, uz sve korekcije za brzinu kojom socijalizam i kapitalizam rade stvari, trebati nekih dvadeset i pet godina. Odgovor je, međutim, bio iznenađujući: svečano otvorenje Petronasovih blizanaca zakazano je za 31. august 1997. Vjerovatno ste pri kraju, upitao sam. Ne, kaže on. Tek završavamo udaranje stubova/šipova u temelje. Ja sam se blago osmjehnuo jer mu nisam vjerovao. A nisam jer sam svojim očima vidio kako 'teško' je napraviti običnu četverospratnicu. Drugačije sam, međutim, počeo razmišljati 31. augusta 1997. kada je malezijski premijer uistinu otvorio te tornjeve. Tada sam shvatio da se stvari mogu i drugačije raditi. Ali nisu svi Bosanci imali priliku proći i kroz ovo drugo pozitivno iskustvo mada ima i takvih. To je uglavnom naša dijaspora i studenti koji su dobili priliku studirati i raditi van Bosne. Takvi imaju obavezu mijenjati svijest i stanje u domovini. Oni trebaju prvo razumjeti svoje rođake i komšije ali i pomoći im da počnu pozitivno razmišljati.

Pomoći ih trebaju jer je njihova bespomoćnost naučena iz života. Oni su je stekli u nekim teškim vremenima koja su, hvala Bogu, uglavnom iza nas ali su njihovi umovi i svijest zarobljeni u tim tegobnim vremenima. Jedan eksperiment iz psihologije će olakšati razumijevanje takve pozicije i stava. Psiholozi su izveli eksperiment sa miševima zatvorenim u kafeze u koje su proveli struju. U jednom kafezu je bio prekidač kojim je miš mogao isključiti struju dok u drugom kafezu takvog prekidača nije bilo. Kad su naučnici prvi put pustili strujni šok miševima oni su počeli skakati po kafezu i tražiti izlaza. Nakon nekoliko pokušaja jedan miš je naučio da kad stane na prekidač šok prestaje.

Kasnije bi vrlo brzo nakon puštana struje skakao na taj prekidač i isključivao struju i sebi i onom drugom mišu tako da su podjednako dugo bili izloženi naponu. Drugi miš nije mogao sebi pomoći jer u njegovom kafezu nije bilo prekidača. Skakao on ili sjedio bespomoćno u ćošku struja se uključivala i isključivala kad su drugi odlučivali. Nakon ponovljenih eksperimenata naučnici su uočili dvije za nas važne stvari. Prvo, miševi koji su bili u kafezima bez prekidača, dakle oni koji sebi nisu mogli pomoći, mnogo kraće su živjeli jer su češće obolijevali od raka. Drugo, i još važnije, kad bi uzeli miševe iz kafeza bez prekidača i stavili ih u kafez sa prekidačem ti miševi su i dalje frustrirano i bespomoćno sjedili u ćošku kafeza kada bi struja bila uključena i čekali da neko drugi nešto poduzme. (U sličnom eksperimentu sa psima naučnici su psima pokazivali šta trebaju učiniti no većina njih nikad nije naučila jednostavno preći iz jednog dijela kafeza u drugi). Oni su naučili da sebi ne mogu pomoći, Nisu uočili da se situacija izmijenila. (12) Tako je i sa našim Bosancima. Oni su naučili da su o njihovim sudbinama odlučivali drugi i da je, manje-više, svejedno šta oni činili. Decenijama je taj prekidač bio u Beču pa onda sedamdeset godina u Beogradu. Danas međutim više nije tako. Bosna se možda ne može porediti sa kafezom sa prekidačem ali se može reći da u njoj imaju najmanje tri-četiri prekidača od kojih je jedan u našim rukama kojim mi možemo makar ublažiti onaj udar koga nam drugi prouzrokuju. Vrijeme je da se tako počnemo i ponašati.

Svakako, mijenjanje svijesti i navika je težak proces. Navike ne umiru od starosti! Naprotiv, što su starije to su otpornije. Naši ljudi imaju stotine izgovora zašto oni ne bi trebali ništa činiti, uvijek kriveći druge. Kad im ponestane argumenata onda povlače onaj zadnji: Dejton. Dok je, kažu, ovakve dejtonske Bosne sve je uzalud. To je samo djelimično tačno jer postoje kantoni, općine i institucije, kao i problemi i pitanja koja nikakav novi Dejton neće riješiti umjesto nas. Tu spadaju korumpirani javni dužnosnici, lijeni studenti, loši profesori, prljave avlije, zapušteni putevi, niska produktivnost, loši izvođači radova iza kojih se diže asfalt koji su upravo postavili itd. Dejtonski ustroj Bosne jeste veliki problem našem napretku ali to je problem na čije rješenje većina nas ne može direktno i značajno uticati. Takva pitanja trebamo pratiti i koliko se od nas traži u njihovom rješavanju učestvovati ali naša prva briga trebaju biti stvari za koje smo direktno kao pojedinci i zajednica odgovorni tj. naši zadaci na poslu, džematu, mjesnoj zajednici, općini itd.
Pitanja koja su izvan naše moći prepustimo onima koji to mogu i dragom Bogu. Ako se ne nađe niko da se pobrine On će se za to sigurno pobrinuti kao što se pobrinuo za Slobodana Miloševića. Ko je mogao zamisliti na Vidovdan 1989. godine da deset godina kasnije na Kosovu neće biti ni Miloševića, ni njegove vojske, ni policije?

A tek zamisliti Miloševića u zatvoru u nekakvom Hagu? To je bilo nezamislivo jer nije bilo odgovora na prvo pitanje koje se u tom kontekstu postavljalo: ko će ga istjerati s Kosova i otjerati u zatvor? No našao se ko će se pobrinuti: Wesly Clark je došao i zaradio penziju na Miloševiću a onda su Miloševića njegovi zemljaci koji su mu dvanaest godina ranije aplaudirali na Kosovu polju na isti taj praznik Vidovdan poslali u haški pritvor.
Ili sjetimo se kad su Sovjeti početkom 1980-ih instalirali svemirsku stanicu MIR. Svi smo se divili i čudili sovjetskoj sili i moći. Da je neko tad rekao da za par godina neće biti te države niko ne bi vjerovao, čak bi to bilo ismijano. Ipak 1991. g. Sovjetski Savez je nestao kao da ga nikad nije ni bilo. Raspao se sam od sebe a da ga NATO ni bilo ko drugi nije napao, a sovjetski kosmonaut je postavio rekord u neprekidnom boravku u svemiru zato što Moskva nije imala para da ga vrati na Zemlju. Da nije bilo Amerikanaca kojima se sažalilo na kosmonauta Bog zna šta bi s njega bilo.
Ili, da odemo malo dalje u historiju. Mnogi se danas osjećaju bespomoćno pred desetljetnom okupacijom Jerusalema. Interesantno je, međutim, podsjetiti da je Jerusalem bio pod jednom drugom, ništa manje okrutnom okupacijom evropskih krstaša oko osamdeset godina tokom 12. stoljeća kada je islamski svijet još uvijek bio civilizacijski ispred Evrope. A onda je došao Salahuddin Ejjubi i sa svojom vojskom oslobodio Jerusalem za narednih 800 godina.
Ova dva slučaja smo spomenuli tek toliko da nas podsjete da je naše da radimo ono što možemo a da će se Bog pobrinuti za ostalo. On je obećao da će dati da ponovo budemo ponosni i snažni kad budemo Njegovi dobri robovi: „A Mi smo u Zeburu, nakon Opomene, zapisali da će Zemlju doista naslijediti Moji dobri robovi!“ (Kur'an 21: 105). To je Božije obećanje i mi kao muslimani ne bismo u njega smjeli sumnjati. Jedino je pitanje jesmo li mi dobri robovi Božiji na koje se odnosi ovo obećanje ili ne. Dok smo bespomoćni na način koji smo ovdje opisali odgovor je sigurno da nismo. Dakle, valja nam se mijenjati. Ali dragi nas Bog neće silom mijenjati. To moramo uraditi sami: Allah uistinu neće promijeniti stanje jednog naroda dok se on sam ne promijeni (Kur'an 13: 11 i 8: 53). Drugim riječima, uradimo svoj dio posla, Bog će sigurno uraditi Svoj!
Valja nam, svakom pojedinačno, biti od akcije, paliti svijeće a ne grditi mrak. Valja nam širiti optimizam i stati na put svakom zlu kojem možemo jer šejtan neće prestati na zlo ljude pozivati iz obzira ili stida. I činiti nam je svako dobro koje možemo. A toliko je malih stvari kojima možemo naš svijet učiniti ljepšim i boljim. U Bosni je kažu zvanične statistike do 40% nezaposlenih. No kad treba Regulatornoj agenciji za komunikacije ili državnoj televiziji uputiti protestno pismo zbog nepoštivanja vjerskih osjećaja muslimana onda nema ko da napiše to pismo pa onda iz televizije tvrde kako samo vrh Islamske zajednice nije zadovoljan njenim programom i da zapravo vrše pritisak na medije.

Lično sam bio zatečen jednim potpuno drugačijim odnosom prema javnim stvarima i slobodnom vremenu na međunarodnom aerodromu u San Francisku 2003. godine. Govorimo dakle o Kaliforniji čija je ekonomija među petnaest najsnažnijih ekonomija svijeta. I tako dok sam tražio prostoriju za molitvu priđem desku za informacije gdje me ljubazna starija gospođa uputi do lokacije 'sobe za meditaciju'. Napuštajući desk vidim diskretnu aluminijsku pločicu na kojoj piše: Za ovim deskom rade volonteri penzionerskog udruženja San Franciska! Kasnije mi je jedan američki profesor pričao da njegova majka u svojoj osamdesetoj godini svakog vikenda sa svojim vršnjacima čisti od smeća jedan siromašni kvart njihova grada koga opštinske vlasti iz nekog razloga redovno ne čiste. Molio sam Boga da jednog dana i mi u Bosni pođemo njihovim stopama.
A ko je čitao biografiju Poslanika, a.s., i njegovih ashaba mogao je zapaziti da su stalno bili u pokretu i akciji. Treba samo pročitati kako su brzo sa riječi prelazili na djela tokom opsade Medine pred bitku na Hendeku. Ne sjećam se da sam igdje pročitao da su dugo bili mrzovoljni i depresivni ili lijeni. Toga ih je vjerovatno čuvala i dova kojoj ih je Poslanik često podučavao a i sam je učio: „Moj Bože, utječem ti se od brige i tuge. I utječem ti se od nemoći i lijenosti. I utječem ti se od kukavičluka i škrtosti. I utječem ti se od dugova i da o meni odlučuju ljudi!“ (13) Ova se dova čini tako potrebnom mnogima od nas danas, pa je zato često učimo.
Na kraju, da odgovorimo na jednu nedoumicu koja se javlja kod nekih: Ako je sve tako kako se ovdje tvrdi, kako je onda Zapad uspio kad uglavnom ne zna za Boga? Poslužimo se Ibn Haldunovim odgovorom ovdje. On kaže da je najbolji sistem onaj uređen po Božijoj volji, Šerijatu. Nakon njega slijedi onaj uređen po ljudskom razumu a najgori je onaj uređen po hiru i strasti. Kada nema onog uređenog po Božijim propisima sljedeći najbolji je onaj ustanovljen na razumu. To objašnjava dominaciju Zapada u današnjem svijetu čiji sistemi izvan Zapada su u većini slučajeva ustanovljeni upravo na hiru i strasti.

Fussnote:
1) Tekst je objavljen u Novom muallimu, god. IX, br. 33 (29. 3. 2008.), str. 68-74.
2) Ebu Davud, Sunen. Vidi: Hasen el-Benna, Medžmu‘atu resail (Kairo: Daru ‘d-da’ve, 1990), 54.
3) Imam Ahmed, Musned, br. 7759.

6) Muttefekun alejhi.
7) Bilježe ga imam Et-Tirmizi i drugi. Vidi: Tarik Suvejdan, Vjerovjesnici i njihovi narodi: pouke i poruke, prema audiozapisu predavanja priredio Senad Ćeman, Živinice, Selsebil,. 2003, 49-50.
8) En-Nesai, Sunen.
9) Ibn Hibban u Sahihu i Hakim u El-Mustedreku. Vidi Taha Abdullah el-'Afifi, Min vesaja er-Resul, 3: 106-107.
10) Ebu Hamid el-Gazali, Savjeti vlastima, preveo Enes Karić, Sarajevo, El-Kalem, 2001, 96.
11) Tarik Suvejdan, Ebu Bekr i Omer r. a., preveo Senad Ćeman, Sarajevo, Muhamed Mehanović, 2005, 123.
12) Slični eksperimenti izvođeni su i sa miševima. Mi smo ovdje ukratko prikazali najvažnije nalaze. Za više detalja: Rita L. Atkinson et al., Hilgard's Instroduction to Psychology (Fort Worth, Harcourt Brace College Publishers, 1996, 12. izdanje), 484-85, 491-92.
13) Ebu Davud, Sunen

Tuzlanski publicist Fatmir Alispahić je jedini bosanski autor, i jedini evropski musliman, čiji je esej uvršten u izbor najboljih tekstova koji su se 2005. godine takmičili za nagradu Austrijske novinske agencije (APA – AUSTRIA PRESSE AGENTUR), a koja je ustanovljena s ciljem da promovira dijalog u vezi sa evropskim integracijama. Na natječaj je pristiglo 80 radova iz raznih dijelova Evrope, a samo 12, među kojima je i Alispahićev esej "Evropski put u islam", našlo se u knjizi izabranih radova pod naslovom "Hello Melancholy".
Izabrani tekstovi iz zbornika "Hello Melancholy" su štampani na engleskom jezikom i mogu se u pdf formatu naći na stranici: apa.a

U nastavku: Tekst Fatmira Alispahića "Evropski put u islam",

EVROPSKI PUT U ISLAM

Duh ujedinjene Evrope svoju koheziju treba graditi na najudaljenijim tačkama identiteta koje obuhvaća. Evropski muslimani su, nedvojbeno, jedna od ovih krajnosti, ne sami po sebi, već po tržišnoj slici koja ih predstavlja. Evropi je potreban direktan kontakt sa evropskim muslimanima, kako bi prekinula obmanu koju joj serviraju intelektualni šverceri. Samo tako Evropa se može uvjeriti da u odnosu na imperative evropske budućnosti nema nikakve razlike između njih i nas.

Piše: Fatmir ALISPAHIĆ

Može li jedan islamski omladinski časopis iz Sarajeva koji je oklevetan kao “radikalan” svjedočiti duh ujedinjene Evrope? Može li jedan sekularni autor koji je oklevetan kao “vođa islamske revolucije” kazati da muslimani koji stoljećima žive na Balkanu nemaju drugog puta osim da žive u toleranciji sa svojim kršćanskim susjedima? Mi možemo do delirijuma zastupati evropske ideje, ali mi smo muslimani u Evropi i za nas je do daljnjeg rezervirana mudžahedinska uloga u filmskom spektaklu nakon 11. septembra.

Bosanski muslimani žele dijalog sa Evropom. Ali, dijaloga nema, jer Evropa svoj monolog prodaje kao dijalog. Bošnjaci svjedoče evropsku pripadnost, ali Evropa vidi predrasude. Finansijska premoć određuje medijske i intelektualne zapreke dijalogu. Bošnjačka evropska misao nema komunikacijska sredstva da dopre do Evrope. Jer Bošnjaci su, kao i svi mali narodi u globalizacijskoj dramaturgiji, objekat, a ne subjekat svoje sudbine.
Ako i postoji put do evropskog kritičkog uma, onda je taj put zarastao u šikaru tržišta i predrasuda čije bi čišćenje otkrilo misli koje Evropa, možda, ne želi čuti.

Evropa u getu

Uvlačenje tržišne, globalizacijske logike u intelektualnu slobodu uzrokovalo je pojavu šabloniziranih diskursa, tipa: Evropa je kolijevka kršćanstva, a muslimani su kod nas podstanari, pod kiriju, privremeno; muslimani su crni, opasni, iracionalni; mi određujemo ko su oni, a oni ne određuju ko smo mi; mi smo pozvani da ih kultiviramo, demokratiziramo, naučimo kulturi dijaloga, iako samo mi pričamo, a oni slušaju; oni imaju predrasude prema nama, a mi nemamo predrasude prema njima, jer mi se vozimo avionima, a oni jašu na kamilama...
Šta da radimo sa naučnim činjenicama? Bosanski muslimani su južni Slaveni koji više od hiljadu godina žive na evropskom tlu. Svijetle su puti, plavooki i plavokosi, taman koliko, recimo, i Germani. Imaju evropske socijalne navike. Prožeti su okruženjem i prožimali su okruženje. Bošnjaci su bezmalo 600 godina u islamu i ne misle se odricati svoje vjere, niti seliti sa svoje zemlje. Zar bi to trebao biti problem?
Ipak, Bošnjaci su jedini evropski narod koji živi u nezvaničnom getu. Srbi i Hrvati koji žive u BiH imaju dvojna državljanstva, putovnice susjednih država, i oni su građani Evrope. Bošnjaci imaju samo bh. putovnicu i zbog viznog režima rađe ostaju u getu, nego da se za svaki izlet u Evropu ponižavaju satima čekajući pred evropskim ambasadama u Sarajevu. Getoizacija je kod Bošnjaka vremenom stvorila uvjerenje da ih Evropa osjeća kao strano tijelo. Iako su evropski starosjedioci, Bošnjaci se osjećaju kao žrtve u “hijerarhiji rasa i civilizacija”, kako je kolonijalizam 1910. definirao Žil Arman. Postkolonijalna praksa u Bosni je neprimjenjiva, jer Evropa valjda ne može kolonizirati samu sebe, niti se Bošnjaci mogu dekolonizirati od svoje matice. Ipak, naspram Bošnjaka Evropa iskazuje slične predostrožnosti kao prema narodima Trećeg svijeta.
Paralele između Varšavskog geta za Jevreje, rezervata za američke Indijance i ovog geta od 24 odsto bh. teritorije gdje žive Bošnjaci – veoma su podatne za usporedbu. U sva tri slučaja kolonijalni diskurs je određivao sudbinu potlačenog naroda. A govorimo, zar ne, o dijalogu, kojeg nema bez ravnopravnih pozicija. Govorimo o duhu ujedinjene Evrope koje nema bez jedinstva različitosti, i to u vremenu interkulturalnih prožetosti i refedinicija identiteta.

Govorimo o toleranciji, koje nema bez rušenja predrasuda. Kako onda Bošnjaci mogu ostvariti dijalog sa okruženjem, ako žive u fizičkom i duhovnom getu, dakako, ne svojom voljom? Ili, kako evropske institucije misle promovirati principe ujedinjenja, slobode i jednakosti prema jedinom getoiziranom narodu u Evropi?

Tržišna tekstualnost

Uvijek nastaje nelagodna situacija kada ružnu realnost usmjerimo na lijepe proklamacije. Jer, lijepe proklamacije inertno nastoje da se o njima lijepo govori. Zato ujedinjena Evropa finansira razne projekte za glancanje proklamacija. Smatra se da bi proklamacije mogle stradati u dodiru s kritičkim sudom. To je pogrešna, totalitarna logika. Proklamacije mogu samo ojačati ukazivanjem na realitete koji su izmakli lijepim slovima.

Evropa je u Bosni odgojila mnoštvo demokratskih trutova. Finansiraju se ideološki podobni mediji, projekti, intelektualci. Profit se uselio u demokratski prostor, a sloboda koja se formira prema potrebama ideološkog tržišta nije sloboda. Na sceni je utrka za zadovoljenje evropskih kriterija i afiniteta. Dovoljno je da demokratski trutovi u Bosni osjete da bi izmišljanje tzv. islamskog terorizma moglo biti marketinški isplativo, pa da se bace u tržišnu utakmicu. Nikog ne zanima što Bošnjaci nemaju nikakve veze sa tzv. islamskim terorizmom i što od te izmišljene pojave nikad niko u Bosni nije stradao. Kao što tvrde poststrukturalisti – sve je samo tekst – pa ova tržišna tekstualnost opstaje kao istina.

Duh ujedinjene Evrope, barem što se Bosne tiče, susreće se sa ozbiljnim problemom: evropske institucije su uložile novac u glancanje proklamacija, a stvorile su tržište totalitarnih laži i obmana. Demokratski trutovi izmišljaju probleme kako bi za “projekte sanacije” dobili novac! Pošto Evropa sluša samo sebe i intelektualne švercere koje nekritički finansira, tekstualnost je jednodimenzionalna. Evropski fondovi poprimaju totalitarni oblik pa je teško vjerovati da bi kritički sud mogao ikoga zanimati. Za kritički sud nema novaca, jer nema volje da tržišna tekstualnost dobije značenje slobodnog intelektualizma. Evropi je potreban retuširani autoportret, što se možda ne događa svjesno, ali se svakako događa po administrativnoj inerciji.

Dakle, mi znamo da se taj i taj bori protiv antievropskih pojava, a da li te pojave izmišlja, to nas ne zanima. Čak šta više, dokle god ima antievropskih pojava, borba za ujedinjeni evropski duh ima raison d’etre. Na tom je mehanizmu živio svaki komunizam, od Staljinovog i Mao Ce Tungovog, do Sadamovog i Bušovog.
Islam se nakon 11. septembra nameće kao najživopisnija antievropska mogućnost. Bošnjaci, kao jedini muslimanski politički narod u Evropi, takođe su najživopisniji motiv za marketing tržišne demokratije. S druge strane, Bošnjaci, kao politički traumatiziran narod, uopće se ne opiru strategiji svoje satanizacije, već i dalje vjeruju da je istina ono što je u njihovim glavama. Bošnjaci žele suživot, toleranciju, razumijevanje, ali to niko osim njih ne vidi, jer takav proizvod na tržištu demokratije, jednostavno, nema kupca.

Čekajući dijalog

Kad bismo pitali ma kojeg zanatliju, zidara, obućara ili krojača, on bi nam kazao da spajanje pocijepanih ili razdvojenih dijelova treba početi od najudaljenijih tačaka. To bi značilo da duh ujedinjene Evrope svoju koheziju treba graditi na najudaljenijim tačkama identiteta koje obuhvaća. Evropski muslimani su, nedvojbeno, jedna od ovih krajnosti, ne sami po sebi, već po tržišnoj slici koja ih predstavlja.
Ako nam je cilj da doprinesemo kvalitetu unutarevropskog dijaloga, onda moramo govoriti kritički i otvoreno. Evropske institucije bi morale uložiti napor u ustanovljavanje dijaloga sa evropskim muslimanima, umjesto što finansiraju intelektualne profitere koji Evropi prevode šta su to i ko su to evropski muslimani.
Konkretno, Evropa u Sarajevu finansira desetine nevladinih organizacija i medija koji odašilju negativnu i netačnu sliku o Bošnjacima. Evropa ne finansira ni jednu muslimansku instituciju, ni jedan islamski list u Sarajevu. I ne samo to! Evropa uopće ne vodi dijalog ni sa jednim islamskim krugom u Sarajevu. Šta je posljedica?
Islamski omadinski časopis “Saff” ima dobru, da ne kažemo egzistencijalnu volju da uspostavi kontinuirani dijalog sa intencijama ujedinjene Evrope, i da u tom dijalogu iskristalizira konstruktivnu ulogu evropskih muslimana. Direktni, a ne posrednički kontakt evropskih institucija sa ovakvim islamskim instancama uklonio bi predrasude koje zarad tržišta fobijama generiraju intelektualni tezgaroši. U daljem slijedu, evropske bi institucije mogle finansijski pomoći ovakav časopis, i time se inkorporirati u jednu od krajnosti evropskog identiteta, umjesto što obilato finansiraju časopise zbog kojih metastazira evropski monolog, a evropski muslimani ostaju pod kolonijalnim zvonom, kao miševi u laboratoriji.
Takve su pojave tržišnom logikom proizvele klevetu da je časopis “Saff” navodno “radikalan” i blizak “estremističkim islamskim krugovima”, a da je ovaj sekularni autor čak “vođa islamske revolucije u Bosni”. Eto, mi takvi – “opasni, tvrdi, neevropski” - želimo da nam u goste dođu evropske institucije da im uz kahvu kažemo kako u odnosu na imperative evropske budućnosti nema nikakve razlike između njih i nas. Sve što želi duh ujedinjene Evrope – želimo i mi.
Mi čekamo. Kao u Beketovoj drami.

Magazin SAFF, broj 144, 13. V 2005.

BOSNA KAO PALIMPSEST

Piše: Dr. Ferid MUHIĆ

Šta je to „palimpsest“? To je ono što se ne može izbrisati. Neizbrisivo.

Napišeš „Bosna“ i to više niko nikada ne može da izbriše!

Napišeš „Bošnjak“, i ni to više niko ne može izbrisati!

Napišeš „Bosanski jezik “, i to uzalud briše ko god da želi!

Eto zašto je Bosna palimpsest.
Da nije bilo tako, odavno bi već i „Bosna“ i „Bošnjaci“ bili izbrisani iz svih enciklopedija, priručnika i rječnika. Ni danas riječ „Bošnjaci“ nećete naći u velikom broju leksikona. Istaknuti političari, čak intelektualci i naučnici, iz svijeta, kao i sa ovih prostora, hvale se time što, eto lično oni, ne priznaju niti Bošnjake kao naciju, niti pak bosanski jezik kao njegovu legitimnu odrednicu.
U tom pogledu Bosna i Bošnjaci nisu jedini kojima neznalice (ako nisu zlobnici) i zlobnici (ukoliko

nisu neznalice), osporavaju pravo na postojanje i pokušavaju ih u cjelini izbrisati. Istu su sudbinu dijelili i dijele i Makedonci. Ima, nažalost, još uvijek takvih koji ne mogu da se pomire sa činjenicom da su i riječi “Makedonija”, “Makedonci”, “Makedonski jezik” palimpsesti - što znači da ih niko

nikada neće moći izbrisati, ma koliko da pokušava!
Sa druge strane, stanovnici današnje Bosne i Hercegovine, donekle su podijelili sudbinu i sa Albancima. Podsjećamo na činjenicu da su istorijske okolnosti uticale da Albanci prihvate tri

religijske opcije: islam, katolicizam i pravoslavlje. Ipak, integralni etnički, odnosno, nacionalni

korpus Albanaca se očuvao, najviše zato što nisu postojali susjedi kulturno i jezički srodnih država

koji bi pokušali da ih asimiliraju, odnarode.
U Bosni se desilo isto, ali su posljedice bile sasvim drugačije po nacionalni integritet autohtonog stanovništva na ovom području, koje je sebe nazivalo “Bosancima” (rjeđe “Bošnjanima”), a tako su

ih nazivali i njihovi susjedi. Iako je Bosna bila država, u određenim periodima bez sumnje čak i najjača balkanska država, bosansko stanovništvo se praktično kroz cijelu istoriju sačuvalo uprkos dramatičnim izazovima u odnosu na vlastiti identitet. Dugo vremena izloženo pritiscima i od katoličke

i od pravoslavne crkve, podržavanim stalnim vojnim ekspedicijama, ono je djelimično konvertiralo

u jednu ili drugu konfesiju, odnosno prinuđeno je bilo da se odrekne privrženosti autonomnoj “Bosanskoj crkvi”. Bosanci iz istočnih regiona države Bosne prelazili su na pravoslavnu, a oni iz sjevernih i zapadnih dijelova, na katoličku vjeru. Snaga i upornost kojima se stanovništvo ipak još dugo produžilo opirati ovim pritiscima, Bosancima je donijelo mnogo patnje kao i oficijalno ekskomunikacijsku stigmu “sklonište jeretika”. “Bosnia, refugium hereticorum!” – predstavlja papsku formulu koja je duže od jednog stoljeća imala funkciju da Bosnu i Bosance markira kao legitimni plijen svih “pravovjernih”, što znači da ona mora biti uništena, a njeno stanovništvo preobraćeno, isto onako kao što je u nacističkoj Njemačkoj postojala žuta boja na jevrejskim domovima i žute trake na njihovim rukavima.Kada su Balkan osvojile Osmanlije, samo su još u centralnim područjima Bosne živjeli 'nekonvertirani' Bosanci, sljedbenici stare autohtone “Bosanske crkve”. Postupno, oni su prihvatili Islam. Na taj način je religiozno fragmentiranje kompaktnog etničkog i nacionalnog korpusa Bosanaca produžilo i kao njihovo nacionalno fragmentiranje.
Treba da se zna da čak do 19. vijeka, praktično nema dokumenata u kojima bi bili spomenuti Srbi

i Hrvati kao autohtono stanovništvo na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine! Svi izvori do tog vremena (putopisi kao i službeni dokumenti) govore samo o etnički kompaktnom stanovništvu Bosne, podijeljenom prema vjeri na pravoslavce, katolike i muslimane. Tek u toku 19. vijeka pravoslavno stanovništvo na teritoriji Bosne i Hercegovine počinje se označavati nacionalnom odrednicom “Srbi”,

a katoličko oznakom “Hrvati“, dok se za muslimane primjenjivao termin „Bošnjaci“, koji predstavlja turski derivat izvorne riječi kojom su svi oni bili „Bošnjani“.
U vezi bosanskog jezika dovoljno je da se navedu dva podatka:
1. da svi istorijski izvori, kao i svi rječnici do kraja 19. vijeka, direktno i nedvosmisleno govore samo o „bosanskom jeziku“ kao o jeziku koji se govori

na njenoj teritoriji ;
2. da je naredbom Austrougarske vlade (nacrt 1903. - primijenjena 1905.) donešen dekret o ukidanju upotrebe imena „bosanski jezik“ i njegove zamjene oznakom „srpskohrvatski“ odnosno „hrvatskosrpski“. Ovom naredbom direktno je bila ignorirana činjenica da i „srpskohrvatski“ i „hrvatskosrpski“ književni jezik predstavljaju kodificirane varijante izvornog „bosanskog jezika“.
Nakon cijelog stoljeća sistematskog izbjegavanja, termin „bosanski jezik“ bio je na pragu da se zaboravi, a da se njegovi derivati nametnu kao izvorna varijanta!
Ovih dana se u Republici Makedoniji obilježava Međunarodni dan Bošnjaka. Činjenica da je Makedonija unijela 28. septembar kao dan na spisku državnih praznika potvrđuje najmanje dvije važne stvari:
1. da Republika Makedonija kotira izvanredno visoko na listi zemalja koje poštuju etnička, nacionalna, kulturna i religiozna prava svih svojih građana, uključujući i Bošnjake;
2. da su i Bosna, i Bošnjaci i bosanski jezik opstali! Da nisu bili izbrisani! Odluke donešene 28. septembra 1993. o ponovnom legitimiranju i nacionalnom identitetu Bošnjaka i autohtonom bosanskom jeziku označile su ne samo kraj velike istorijske nepravde, već i početak njihove

obnove i afirmacije.

Oslovili su nas "Muslimani" i otvorili lovnu sezonu

Neuk i neobavijesten covjek cesto brka pojmove Bosnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Na zalost, u taj svijet spadaju i neki nasi novinari i neki nasi ljudi na visokim polozajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo. To je pretezno onaj nas sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najcesce oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad obicnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o opcem vec samo o vlastitom. U velikoj mjeri to je i svojovjersna mimikrija kakvu ima i zivotinjsko caastvo.

Dakle, Bosnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovackih muslimana, sandzackih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom. Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je oko sest miliona Bosnjaka (iz vise generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda. U sovjetskim naucnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama, i u nekih drugih naroda koji su snama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bosnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovnistva 1971, zamijenjen je terminom Bosnjak na posljednjem Bosnjackom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodusnom aklamacijom vraceno ovo narodno visevjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olaksanja da se to natezanje s imenom okonca, bez velikih rijeci i bez ikakvih prenemaganja, tumacenja i pravdanja... Savez komunista uveo je za nas termin Musliman, umjesto Bosnjak da bi se Musliman asimiliralo u musliman, a musliman moze biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapazanje dvojice nasih vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karica i dr. Resida Hafizovica u njihovom pogovoru knjizi Emira Sekiba Arslana "Zasto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?", Sarajevo 1993. godine:

" Napokon, kada je nase historijsko pamcenje postalo isto sto i posvemasnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar nasa svakodnevnica nije najbolje svjedocanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas posvjeste porjeklo nasih pravih duhovnih korjena i da nas nepogresivo upute na vec zaboravljenu duhovnu zavicajnost, vec da bi nam, uz podsmjeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sobstvenu proslost i na sobstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas vec bili usmjerili da koracamo tudjim putem i da budemo sudionici tudje historije i tudje kulturne tradicije."
Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i pise se malim "m", malim pocetnim slovom kao i krscanin, hriscanin, protestant...

Termin musliman oznacava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira gdje zive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije. Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i oznacava svakoga ko je rodjen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao zivljenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a moze biti i drzavni. U tome ima i slicnosti s terminom Srbijanac i Srbin. Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bosnjak ne mora biti Bosanac.

Ima cak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bosnjak moze podvesti Bosnjak-musliman, Bosnjak-katolik, Bosnjak-pravoslavac. To su proizvoljnosti, cak stetne proizvoljnosti koje mirisu na neku vrstu bh. unitarizma. Nasi bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati.

To se mora uvazavati, inace bismo slicili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne. (Alija Isakovic)

Ne zastidi se!

Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bošce iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i đuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuće čardaklije.
Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadžijske abanije i amidžinog crvenog u desno naherenog fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.

Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta!

To je Bošnjo tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom,

zemlji Bosni.
Ne zastidi se Bošnjo dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz šalvara si izašao

i nikad se ne nasmij' kada ugledaš Bošnju da ih je obukao, znaj dobro, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu, na cvijeće: zamak, sabljicu, haddžibeg, kalanfir, (karanfil) majčinu dušicu, bosiljak, šekaik, pokraj cvijeća si uvijek prolazio kada si se umoran vracao i sa puta dolazio u svoju avliju iz džamije, škole, njive, igranja sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze ograđeno okrečenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.

Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi,

Bošnjo i musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od dragog Allaha i naših dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana, vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!