OVO SAMO IMA KOD

NAS BOŠNJAKA.

OVO JE BOŠNJAKINJA

KOJA JE IZRODILA

SINOVE I UGRADILA

IH U TEMELJE BOSNE.

Za svoje 73 godine života nana Nura Ramić iz Hranče kod Bratunca svašta je, kaže, doživjela i preživjela.U onom nekad vremenu sa suprugom Nezirom radila je za troje, niti je spavala niti sjedila samo da bi, kako kaže, što više imala i svoje šestero djece napravila dobrim i pametnim ljudima.- Jesam ja bila nepismena, ali sam uvijek imala na umu da svoju djecu treba u školu i na fakultete slati... Kad ponekad za kafom odmorimo, ja i Nezir, sve se obaziremo na onu svoju djecu pa se pitamo, Allahu dragi, kako si nam hairli potomstvo dao, čime smo to toliko zaslužili, pet sinova i jedna kćer. Dobri đaci, vrijedni, poslušni, sve naporedo sa nama na imanju rade, na vrijeme dolaze kući iz škole... - šapatom se prisjeća Nura ranog djetinjstva svoje djece. Sjedi sklupčana na jednoj omanjoj daski pored tek otvorene zgrade mekteba u Hranči. Rukama pridržava koljena i svako malo pogleda na drveni štap pomoću kojeg se, uglavnom, kreće posljednjih nekoliko godina. U priči joj povremeno ovlaže oči, ali suze skoro i da ne izlaze vani. Nema ih, kaže. - Nekad me nešto uhvati u grudima i stomaku pa počnem zapomagati na sav glas, ali suze nikako da prokinu. Kao da mi je nešto presušilo u očima. Samo me nešto vlažno poprska po licu, a onda sebi kažem, od Boga je, On daje i uzima. Pa da mi bar jedan sin ostade. Nijedan! Nijedan! Šta da učinim, zemlja tvrda, a nebo visoko, nemaš kud. Teško se krećem. Svaki mi dan dođu moja snaha Hiba i njena djeca, skuhaju mi, donesu šta treba. Dođe mi i kćerka i ona druga snaha. Šta da od njih tražim, pa i one su ucviljene, bez muževa - govori Nura.Dok priča, pogled baca prema snahi Hibi, suprugi njenog sina Adema, koja je imala samo 23 godine kada je sa četvero djece ostala udovica. - Mog Adema i Dževada četnici su 3. maja 1992. godine odveli u školu u Bratunac. I nikad više. Nije prošlo mjesec kad zovu iz Sarajeva, poginuo moj Enes. Apsolvent na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, snajper ga pogodio u Domu u Nedžarićima. Tamo su ga i ukopali. Moji Nazif i Sead otišli tada u Srebrenicu, mislili da se spase. Kad dođe juli 1995., ubiše i njih dvojicu. Ubijeno mi je i četvero unučadi: Muamer, Adnan, Dženana i Sulejman. Muamer i Adnan su Nazifovi sinovi, zapaljeni su u jednoj kući u Suhoj, a imali su jedan 10, a drugi 13 godina. Eh, Allahu moj, kako su samo moja unučad lijepa bila - s bolom koji se opipati može priča Nura Ramić.Na mezarju Veljaci u Bratuncu lani je ukopan Nurin sin Adem. Njegovo je tijelo pronađeno u grobnici u Zvorniku. Za Dževadove posmrtne ostatke još ništa ne zna, dok su Nazifovo i Seadovo tijelo ekshumirana i nalaze se u Identifikacionom centru u Tuzli. Ali, ima neki problem s identifikacijom, kaže, pa zbog toga ne može još da ih ukopa. Nani Nuri je prije nekoliko dana ispred Odbora za izgradnju mekteba u Hranči uručena posebna plaketa, jer je finansijski pomogla izgradnju mekteba.Novac koji je dala za mekteb uštedjela je od "dječije penzije" koju prima. Veli, ne bi mogla umrijeti a da to nije učinila i da nije u njihovo ime hajr dala, jer oni su, kaže, gdje god su hodali, bili od hajra i dobrote.(Avaz,17.5.08.)

STANI, PROČITAJ  I  DIVI  SE  NAŠOJ  NANI ,  BOŠNJAKINJI !