 |
 |
„Gospodar vaš je rekao: "Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju - ući će, sigurno, u Džehennem poniženi“. (El-Mu´min 60)
Prenosi se od Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Neće nikada rob kada ga zadesi briga i tuga izgovoriti slijedeće riječi, a da neće Allah odagnati od njega brigu njegovu i zamjeniti tugu sa radošću: "Allahumme inni 'abduke vebnu abdike vebnu emetike, nāsijeti bijedike, mādin fijje hukmuke, 'adlun fijje kadāuke, es'eluke bikulli ismin huve leke, semmejte bihi nefseke ev enzeltehu fi kitābike ev allemtehu ehaden min halkike ev i-ste'serte bihi fi 'ilmi-l-gajbi 'indeke en tedž'ale-l-Kur'ane-l 'azime rebi'a kalbi, ve nūre sadri, ve dželāe huzni, ve zehabe hemmi". (Allahu, ja sam, doista, rob Tvoj, sin roba Tvoga, sin robinje Tvoje. Moj položaj je u Tvojoj ruci, ja sam podložan i nadamnom se sprovode propisi Tvoji, pravičnost po mene je odluka Tvoja, zato, prizivam Te svim Tvojim imenima kojima si Sebe ili ih u Svojoj Knjizi objavio ili ih nekom od Tvojih bića saopćio, ili ih, pak, zadržao kod Sebe kao znanje nedokučivog, prizivam Te da mi Kur'an veličanstveni učiniš proljećem srca mog, svjetlom grudi mojih, razbistrenjem tuge moje i odhodom brige moje.) Pa su rekli: 'Allahov Poslaniče, da li trebamo da svi naučimo ove riječi?' 'Da, treba svako ko ih čuje da ih nauči.'- odgovori Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem.'' (Hakim u Mustedreku i ibn Hibban u Sahihu.)
Kasim b. Muhammed prića: „Mnogo smo putovali sa Ibnul Mubarekom, pa sam se često pitao u sebi po čemu je ovaj čovjek vrijedniji od nas, pa je toliko omiljen među masama? Ako on obavlja namaz, obavljamo ga i mi, ako posti, postimo i mi, ako je u džihadu, i mi smo, ako obavlja hadž, obavljamo ga i mi?!" Zatim nastavlja pa kaže: „Jedne prilike smo putovali u Šam i zanoćili u jednoj kući. U noći se najednom ugasi svijetiljka, pa smo ustali tražiti štogod da je ponovo upalimo i kad je neko od nas donio upaljenu svjetiljku, ugledao sam Ibnul Mubareka, lice mu je bilo svo crveno, a brada sva mokra od suza. Tada sam rekao sebi:„Evo po čemu je ovaj čovjek vrijedniji od nas!!“ „Kada je nestalo svjetlosti, on je zamislio prizore kijametskog dana, koža mu se naježila od straha, a suze počele navirati niz brazde njegova, nurom obasjana lica!“