|
SRPSKA AGRARNA REFORMA
Srpska agrarna reforma i kolonizacija 1918. Godine
Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u
posljednjih 150 godina prosirisvoj drzavni teritorij i
protjera nesrpske narode, kao sto su to postigli Srbi.
Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne
temelji napobjedama u ratu, nego za pregovarackim
stolovima, uz podrsku njihovihratnih saveznika. Uza
Srbija, koja je obuhvacala Beogradski pasaluk, poslije
Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine prosirila se
teritorijalno na Kosovo,dio Sandzaka i tzv.
jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog
rata srpske postrojbe su u tim podrucjima pocinile
zlocin genocida nad Albancima,Bosnjacima i
Makedoncima. Palili su citava naselja ubijajuci
civilno stanovnistvo na najprimitivniji nacin,
nozevima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav
zlocin nije bio zabiljezen u Europi od Selidbe
naroda.Progon nesrpskog stanovnistva nastavio se
poslije uspostave srpske vlasti,pa je doslo do
masovnog iseljavanja, sto je uvjetovalo izmjenu
demografske strukture i provodjenje srpske
kolonizacije na oteta imanja prognanika.Prvo navedeno
prosirenje srpskog teritorija, na kojem je provedena
kolonizacija predstavlja pocetak realizacije
politickog programa, koji je definiran u "Nacertaniju"
iz 1844. godine, Ilije Garasanina.
Srpska ideologija osvajanja teritorija
Srpski nacionalni program u "Nacertaniju" 1844. godine
polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeca, uz
odredjene promjene koje su bile posljedica politickih
dogadjanja sredinom proslog stoljeca. U stvari
"Nacertanije" je postalo sinonim za velikosrpski
hegemonizam u odnosu nasusjedne narode. U tom
nacionalnom programu polazi se od cinjenice da se Srbi
ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog
ustanka, te da ce nastaviti borbu za preuzimanje
prevlasti na balkanskim prostorima. U "Nacertaniju"
jenavedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati
promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme
pripajanja tih zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj
program nije publiciran sve do 1906. godine.
Nacionalnim programom se predvidja prikljucenje Bosne
i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije,
Srijema, Banata i Backe. Prvi put se u srpski
nacionalni teritorij ukljucuju porucja
bosansko-hercegovacka i vojvodjanska, koja nisu bila
obuhvacena Dusanovim carstvom. Kasnije "Nacertanije"
ce postati srpska ideologija ne samo dinastije
Obrenovica i Karadjordjevica, vec i svih velikosrpskih
programa do onih genocidnih cetnickih Stevana
Moljevica i Draze Mihajlovica, kao i Memoranduma SANU
od 1986. godine.
Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika
zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj
je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad
preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi
stvaranja Velike Srbije i to da "svi Srbi zive u
jednoj drzavi". Zbog toga se vrsi promjena etnicke
strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi
proveli programsku politiku vode ratove i provode
agrarne reforme na osvojenim podrucjima radi
kolonizacije srpskog stanovnistva. Mi cemo se u nasem
razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i
kolonizacije 1918. godine.
Promjene vlasnistva nad zemljisnim posjedom 1918.
godine
Radi boljeg uvida u stanje vlasnistva nad zemljisnim
posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u
Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrasticniji
nacin provedena, koristit cemo se posljednjim popisom
zemljisnog posjeda i stanovnistva po vjerskoj
pripadnosti, provedenog 1910. godine u
Austro-Ugarskoj. Prema tom popisu Bosnjaci-muslimani
su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto,
Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali" 0,3 posto
zemljisnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca, bosnjacki narod je dosao u
podredjeni polozaj, jer je dobio status vjerske
manjine, pa mu je oduzeta politicka i kulturna
autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919.
godine na perfidan nacin proveden je genocid nad
Bosnjacima oduzimanjem zemljisnog posjeda, uz
simbolicnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti
isplacena. Preko noci su mnoge familije bogatasa
zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez
sredstava za zivot. Nekim familijama su cak uzeli
gospodarske zgrade i okucnice. Poceo je proces
masovnog osiromasenja bosnjackog naroda i egzodus u
Tursku.
Otetu zemlju bosnjackih familija dobile su srpska
domacinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine,
Srbije i Crne Gore. U zemljisnje knjige upisali su se
kao vlasnici koji nista nisu platili za dobiveni
posjed. To imje bila nagrada za to sto pripadaju
povlastenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno
izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom,
u skladu nacertanijevskog programa. Naime, pod svaku
cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao
srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom
momentu prikljuciti Velikoj Srbiji.
Omjer genocida nad Bosnjacima mozemo ilustrirati
pokazateljima o promjeni vlasnicke strukture
zemljisnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom
reformom 1918. i 1919. godine. Bosnjacima-muslimanima
oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednom i
sumskog zemljista. Od akcionarskih drustava, banaka i
drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara
zemljista.
Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara
poljoprivrednog i sumskog zemljista. Cjelokupna zemlja
oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine
je dodijeljena 249.518 srpskoj familiji, medju kojima
su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i
Hercegovine, a narocito "solunasi". Imamo li u vidu da
je svaka obitelj imala u prosjeku po cetiri clana,
onda proizlazi daje skoro jedan milijun stanovnika
srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom
zemljista i znatno se obogatio. Ostrica agrarne
reforme 1918. I 1919. godine najvise je bila usmjerena
protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi
ponovnog ozivljavanja svetosavske ideologije cija je
sintagma uvjek ista: - jedan narod jedne religije u
jednoj drzavi. Zbog toga je agrarna reforma na
genocidan nacin provedena i nad zemljoposjednicima
muslimanima koji su zivjeli u Makedoniji, na Kosovu i
Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto
ukupno 231.098 hektara zemljista, koji su dodijeljeni
u vlasnistvo 48.267 srpskih familija.
Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u
prosjeku imala cetiri clana, proizlazi da je skoro 200
tisuca clanova srpskih familija dobilo zemlju, cime se
je znatno izmijenila vlasnicka i etnicka struktura
stanovnistva. Proces iseljavanja i sa tog podrucja je
nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom
srpskog stanovnistva, iz Crne Gore, Bosne i
Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna.
U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma
1918. i 1919. Godine je provedena u znatno blazem
obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na podrucja u
kojima su zivjeli muslimani. Primijenjena je na
veleposjednike i oduzeto im je relativno manje
zemljista, sto prema statistickim pokazateljima
predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u drzavi.
To iznosi 406.981 hekatara zemljista, koje je
podijeljeno na 316.762 srpske familije, koje su
pretezno kolonizovane iz pasivnih krajeva. Tako je na
tom podrucju skoro 1.200.000 clanova familija dobilo
zemlju u vlasnistvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i
1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u
granicama bivseg Beogradskog pasaluka do 1912. godine,
sto je dokaz povlastenog polozaja srpskih
veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom
reformom od 1918. i 1919.godine oduzeto bivsim
zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i
Slovenaca 1.924.307 hektara zemljista i tako
podijeljena na 614.603, pretezno, srpske familije.
Primjenivsi usvojenu metodologiju da obitelj ima
prosjecno cetiri clana, proizlazi da je oko 2.450.000
clanova familija dobilo u vlasnistvo i posjed i
zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog
gledista, agrarna reforma je doprinijela najvecoj
kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio
politicki koncipiran plan srpske teritorijalne
ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveci
stradalnici bili su pripadnici islamske
vjeroispovijedi Bosnjaci, Albanci, Turci i Makedonci,
jer od ukupno oduzetog zemljista po agrarnoj reformi
bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasnistva.
Povijesno, Banja Luka nije srpski grad
Pokraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je
na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja
Bosnjacima, koristene su i teroristicke metode, kao
poznati "mars smrti" u 1919. godini na Bosnjake iz
Lijevce polja kraj Banja Luke. Na plodnim ravnicarskim
podrucjima Lijevce polja zivjelo je pedeset tisuca
Bosnjaka, od kojih su vise tisuca vlasnika zemljisnog
posjeda ubili srpski teroristi prigodom "marsa smrti",
a preostali dio civilnog stanovnistva su protjerali sa
stoljetnih ognjista. Duga kolona stradalnika isla je
pjesice do zbirnih logora na Kosovu i Sandzaku, odakle
su prebaceni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su
Bosnjaci izgubili zemljisni posjed u opcini Banja Luka
na najbrutalniji nacin, genocidom.
Srpske familije, bezemljasi i solunasi su se naselili
u kuce i zaposjeli otetu zemlju Bosnjaka. Doslo je do
nagle promjene demografske i vlasnicke strukture u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije
navode se statisticki pokazatelji da do 1878. godine
nijedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljisnog
posjeda u Lijevce polju kraj Banja Luke. Tek poslije
agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se
naseljavanjei kolonizacija srpskog stanovnistva u
opcini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovnistva u
Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879.
godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banja Luci,
Bosnjaci muslimani su bili apsolutna vecina
stanovnistva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve
do 1991. godine njihov se postotak neprekidno
smanjivao, te je danas pao na 19,35 posto.
Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52
posto, da bi se postupno povecavao te 1931. godine
narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadrzao sve
do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije
je doslo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj
populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u
1991. godini. Pravoslavno stanovnistvo obuhvaca Srbe i
Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine,
bilo 19,80 posto. Od tada se njihov udio u ukupnoj
populaciji povecava, te 1931. godine iznosi 30,53
posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada
dostize 34,78 posto, da bi 1991. godine iznosio 49,3
posto. Iz navedenih pokazatelja moze se zakljuciti da
Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni
zlocinac Radovan Karadzic, jer se srpsko stanovnistvo
u taj grad pocelo naseljavati u XIX. stoljecu.
Nagli porast srpskog stanovnistva nastaje poslije
provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada
su Srbi oteli zemlju od Bosnjaka, i nakon
katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u
najvecem broju dobili posao i novosagradjene stanove.
Uz to povecanju udjela srpskog stanovnistva u gradu
Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuca vojnika
i 700 casnika, od porucnika do generala, koji su
pretezno iz Srbije i Crne Gore.
Povijest se na jedan nacin ponavlja. U toku srpske
agresije, od 1992. Do danas, srpski agresor provodi
genocid na Hrvatima i Bosnjacima u gradu Banja Luci.
Kako je registrirala statistika prilikom popisa
stanovnistva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo
je dvanaest naselja s etnicki cistom hrvatskom
vecinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani
skoro svi Hrvati, a njihove kuce i zemljiste zaposjele
su srpske familije. Proces nasilne promjene
demografske strukture i zemljisnog vlasnistva vrsi se
sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do
1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci cinili
apsolutnu vecinu stanovnistva. Buduci je povijesno
Banjaluka bosnjacki grad, koji se sada nalazi pod
okupacijom srpskog agresora, legalna vlada u Sarajevu
opravdano trazi da se izvrsi njegova demilitarizacija
i da mirnim putem dodje pod kontrolu organa Federacije
Bosne i Hercegovine. Radi toga, medjunarodna
diplomacija je prihvatila prijedlog o obustavi vojne
aktivnosti i mirnog rjesavanja statusa grada Banja
Luke putem pregovora.
Simbolicna naknada za otetu zemlju
Zastupnik u Saboru ' parlamentu - Narodnoj skupstini
Kraljevine SHS dr. Stjepan Radic u svojim govorima i
napisima odupiruci se hegemoniji, izmedju ostalog
kritikovao je i nacin sprovodjenja agrarne reforme
1918. i 1919.godine, kojom je nasilno oduzeta
muslimanska zemlja (od aga i begova). Zbog toga je
radikalski zastupnik Punisa Racic izvrsio zlocin
pucajuci u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnickim
klupama, ubivsi Pavla Radica i Djuru Basarickog i
ranivsi Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana
Grandju, pa je dr. Stjepan Radic od posljedica teskog
ranjavanja umro 6. kolovoza 1928.godine. Poslije je
odluceno da se Bosnjaci muslimani obestete za oduzeta
imanja, pa je drzava priznala da je bilo
"nepravilnosti" u provodjenju agrarne reforme.
Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete
za oduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se
pocinje regulirati isplata zemljista.
Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od
stvarne trzisne vrijednosti, a isplata se je vrsila u
gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa
cetiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva
puta godisnje pocevsi od 1923. godine i trebala je
trajati do 1971. godine. Bosnjacima muslimanima je
isplacivana naknada za oduzeto zemljiste po dva
osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i
begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do pocetka
Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za
aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49
posto, a u obveznicama 36 posto, sto novcano izrazeno
iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaceno 171
milijun dinara ili 67,4 posto, a ostalo nenaplaceno
83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od
obestecenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za
otetu begovsku zemlju planirana je iskljucivo u
obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno
predvidjenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih
rata, isplacene su samo cetiri u iznosu 139,5 milijuna
dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema
tome, nije isplaceno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5
posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da
oduzeta zemlja bivsim zemljoposjednicima (agama i
begovima) nije nikada u cijelosti placena, pa nije
mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno
valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema
misljenju pravnih eksperata pravo na neisplacenu
zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija
o provodjenoj agrarnoj reformi sacuvana je u Arhivu
grada Sarajeva i Beca.
Ukratko
Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. poceo se
primjenjivati nacertanijevski nacionalni program
velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog
stanovnistva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela
Sandzaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces
kolonizacije srpskog stanovnistva preko Drine
intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je
stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918.
godine. Medju prvim zakonskim aktima nove drzave bila
je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i
promjene demografske i vlasnicke strukture
stanovnistva. Ona je najdrasticnije provedena u Bosni
i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bosnjacima
muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara
poljoprivrednog i sumskog zemljista kasnije
podijeljenog na 249.518 srpskih familija.
Na isti nacin postupljeno je prema muslimanima
zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji suzivjeli u
Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj
Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada
3/4 od ukupnog zemljista, koje je oduzeto agrarnom
reformom od 1918. i 1919. godine, sto ih je dovelo u
tezak ekonomski polozaj i prisililo na iseljavanje u
Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u
Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i
Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne
zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar
zemljista, sto je ispod 1/4 ukupnog zemljista, te je
podijeljeno na 316.762 srpske familije. Ukupno je
agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljista
i podijeljeno na 614.603, pretezno srpske, familije.
Na taj nacin, prema primijenjenoj metodologiji u
analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 clanova
familija dobilo u vlasnistvo i posjed obradivo i
sumsko zemljiste, pa je time izvrsena prva
kolonizacija srpskog stanovnistva, s cime je
izmijenjena demografska i vlasnicka struktura nad
zemljistem u prvoj Jugoslaviji.
*****
Pravni akti o agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini
1919. do 1933. Godine
1. Proglas regenta Aleksandra o agrarnoj reformi od 5.
januara 1919. Godine
2. Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme od
25. februara 1919. godine, Sl. novine KSHS broj
11./1919.
3. Uredba o zabrani otudjivanja i opterecivanja
zemljista velikih posjeda od 4. jula 1919. godine. Sl.
novine KSHS, broj 82. od 21. jula 1919. godine.
4. Uredba o upisu vlasnistva bivsih kmetova kmetovskim
selistima u zemljisnim knjigama u Bosni i Hercegovini
od 21. jula 1919. godine. Sl.novine KSHS 84./1919.
godine.
5. Uredba o pobiranju prihoda (zetvi) u 1919. godini s
begluckih ziratnih zemljista u Bosni i Hercegovini.
Sl. novine KSHS broj 81./1919. godine.
6. Uredba o postupku s begluckim zemljama u Bosni i
Hercegovini. Sl. novineKSHS broj 40. od 22. februara
1920. godine.
7. Izmjene u Uredbi o postupku s begluckim zemljama u
Bosni i Hercegovini od 14. februara 1920. godine.
8. Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u
Bosni i Hercegovini.Sl. novine KSHS 111./1921. godine.
9. Zakon o provedbi djelomicne eksproprijacije
zemljista velikih posjeda zajavne interese,
kolonizaciju i izgradnju radnickih i cinovnickih
stanova.Sl. novine KSHS broj 10/1922. godine.
10. Zakon o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose
na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini. Sl. novine
KJ broj 21./1933. godine. Znanstveni i strucni radovi
11. Genocid nad buslimanima u Bosni i Hercegovini,
agrarnom reformom iz 1918. i 1919. godine, studija
financirana od Fonda za naucno istrazivacki rad BiH,
Sarajevo, 1991. godine.
12. Kako su Srbi postali zemljoposjednici u Bosni, od
Dzenane Efendic Semiz, Muslimanski glas, od 3. V.
1991. godine. 13. Srbi na otetoj zemlji, od Dzenane
Efendic Semiz, Novi Vjesnik, 8. VIII.1992. godine.
14. Pravedno 75:25 posto, od Dzenane Efendic Semiz,
Vjesnik, od 26. IX.1995. godine.
15. Medjunarodna diplomacija na ispitu savjesti, od
Marka Babica, Vjesnik,23. VI. 1995. godine.
GAVRILO PRINCIP (1894.-1918.)
Gavrilo Princip, sin postara, rodjen je u junu 1894.
godine u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova. Bio je
jedan od devetero djece, od kojih je jedno umrlo u
djetinjstvu. Njegovo zdravlje je od najranije dobi
bilo problematicno i patio je od tuberkuloze. U
Sarajevu je pohadjao Trgovacku skolu, a potom
gimnaziju. Iz sestog razreda gimnazije iskljucen je iz
skole zbog veze s jednom ucenickom protuaustrijskom
organizacijom. U maju 1912. preselio se u Beograd gdje
je nastavio skolovanje i stupio u vezu s tajnom
organizacijom Crna ruka. Naredne dvije godine vecinu
svog vremena provodio je s drugim nacionalistima u
planiranju ujedinjenja BiH i Srbije. Za vrijeme Prvog
balkanskog rata prijavio se u Srpsku vojsku kao
dobrovoljc, ali je odbijen.
Kada je objavljeno da ce nadvojvoda Franz Ferdinand
nasljedniti prijestolje Austro-Ugarske te da ce
posjetiti Sarajevo u junu 1914. Dragutin Dimitrijevic,
sef obavijestajne sluzbe u srpskoj vojsci i celnik
Crne ruke, poslao je tri covjeka - Gavrila Principa,
Trifka Grabeza i Nedeljka Cabrinovica u Sarajevo da
izvrse atentat. Svakom je dao pistolj, dvije bombe i
malu kolicinu cijanida. Naime, bilo im je naredjeno da
izvrse samoubistvo nakon sto nadvojvoda bude ubijen
jer je Dragutinu Dimitrijevicu bilo od izuzetne
vaznosti da niko ne prezivi kako bi time eleminisao
svaku mogucnost da priznaju da je ubistvo
organizovano. Gavrilo Princip i Trifko Grabez su
patili od tuberkuloze i bili su svjesni kako nece jos
dugo pozivjeti te su zato bili voljni dati svoj zivot
za svoj politicki cilj .Po dolasku u Sarajevo
zavjerenici su se pridruzili ostalim sudionicima
zajvere: Muhamedu Mehmedbasicu, Danilu Ilicu, Vasi
Cubrilovicu, Cvijetku Popovicu, Misku Jovanovicu i
Veljku Cubrilovicu.
U subotu 28. juna 1914. Franjo Ferdinand i Sofija von
Chotkovato vozom su stigli u Sarajevo. General Oskar
Potjorek, guverner provincije Bosne i Hercegovine
cekao ih je na stanici kako bi ih odveo na primanje u
Gradsku vijecnicu. U prvom autobomilu vozili su se
Fehrim Curcic, sarajevski gradonacelnik i dr Gerde,
nacelnik policije. Franjo Ferdinand i Sofija von
Chotkovato bili su u drugom automobilu s Oskarom
Potjorekom i grofom von Harrachom. Krov automobila bio
je spusten kako bi okupljena gomila imala sto bolji
pogled na ugledne goste. Nekoliko pripadnika Crne ruke
cekalo je duz rute kojom ce proci Franjo Ferdinand.
Svakome od njih bilo je zapovijedeno da ubije Franju
Ferdinanda kada dodje do mjesta gdje se nalaze.
Prvi zavjerenik Muhamed Mehmedbasic, koji je stajao
ispred zgrade Austro-madjarske banke, nije pucao kada
je naislo vozilo. Kasnije je na sudjenju izjavio kako
je ispred njega stajao policajac te se bojao da ce ga
uhapsiti prije nego sto otvori vatru.
Naredni atentator je bio Nedeljko Cabrinovic. Oko
10:15 bacio je bombu na nadvojvodino vozilo. Medjutim,
vozac koji je vidio kako nesto leti prema vozilu,
ubrzao je, te je bomba eksplodirala ispod tockova
narednog automobila. Tada su ozbiljno ranjene dvije
osobe koje su se nalazile u autobomilu iza vojvodinog
- Eric von Merizzi i grof Boos-Waldeck. Srapneli bombe
pogodili su i desetak promatraca.
Nakon sto je bacio bombu Cabrinovic je progutao
cijanid i skocio u rijeku Miljacku. Medjutim cetiri
covjeka su ga slijedila (medju kojima i dva detektiva)
i uspjeli su ga uhvatiti. Otrov nije djelovao pa je
odveden u policijsku stanicu. Vozac Franje Ferdinanda
Franz Urban, nakon pokusaja atentata, provezao je
veoma brzo pored ostalih zavjerenika tako da oni i
nisu pokusavali napasti nadvojvodu. Nakon zvanicnog
primanja u Gradskoj vijecnici nadvojvoda se
interesovao za osobe ranjene u atentatu. Kada su mu
rekli da se jos nalaze u bolnici inzistirao je da ih
posjeti. Pripadnik nadvojvodine svite barun Morsey
rekao je nadvojvodi kako bi to moglo biti opasno, ali
je Oskar Potjorek (koji je bio odgovoran za sigurnost
kraljevskog para) odgovorio: Zar vi mislite da je
Sarajevo puno atentatora? Ipak Potjorek je predlozio
da nadvojvotkinja Sofija ostane u Gradskoj vijecnici.
Medjutim kada joj je barun Morsey to rekao ona se
usprotivila: Sve dok se danas nadvojvoda pojavljuje u
javnosti i ja cu biti s njim.
Kako bi bio sto sigurniji da ce nadvojvoda stici do
bolnice Potjorek je odlucio zaobici gradsko srediste,
ali je to zaboravio reci vozacu koji je u ulici Franje
Josipa skrenuo desno. U to vrijeme na uglu je stajao
Gavrilo Princip. Potjorek je tada shvatio da vozac ide
krivim putem: Sto je ovo? Ovo je krivi put!. Vozac je
zakocio i krenuo unazad. Kako je to radio sporo
Princip je imao vremena izvuci pistolj i ispaliti
nekoliko metaka. Nadvojvoda je pogodjen u vrat, a
nadvojvotkinja u grudi. Principov metak je presjekao
vratnu zilu nadvojvode ali je on prije nego sto ce
izgubiti svijest uspio povikati: Sofija, draga moja!
Sofija, draga moja! Nemoj umrijeti! Prezivi zbog nase
djece! Vozac ih je odvezao u Konak, guvernerovu
rezidenciju, ali iako su oboje bili zivi kada su
stigli do Konaka ubrzo podlegli ranama. Nakon sto je
izvrsio svoj cilj Princip je uperio pistolj u sebe,
ali je covjek koji je primijetio sto je Princip ucinio
uhvatio ga je za desnu ruku i sprijecio ga da se
ubije. Ubrzo su stigla i dva policajca koja su
uhapsila Principa. Nakon saslusanja Principa i
Cabrinovica oni su odali svoje drugove u zavjeri koji
su, osim Muhameda Mehmedbasica koji je uspio pobjeci u
Srbiju, uhvaceni i osudjeni za ubistvo i izdaju. Prema
vazecem zakonu maloljetne osobe (ispod 21 godine) nisu
mogle biti osudjene na smrt tako da su osudjeni na 20
godina zatvora.
Preminuo je u 28. aprila 1918. (u 24. godini zivota)
od tuberkuloze u zatvoru tvrdjave Terezin u Ceskoj.
Tri godine kasnije, tacnije 1921. njegovo tijelo je
preneseno u Sarajevo i sahranjeno u zajednicku
grobnicu atentatora Mlade Bosne. Za vrijeme
rojalisticke Jugoslavije na mjestu atentata
postavljena je spomen ploca koja je uspostavom NDH i
dolaskom njemacke okupacijske sile maknuta.
Utemeljenjem socijalisticke Jugoslavije ploca je
vracena da bi osnivanjem samostalne Bosne i
Hercegovine ponovo bila uklonjena.
NEDELJKO CABRINOVIC (1895. - 1916.)
Nedeljko Cabrinovic rodjen je u Sarajevu i u zvanicnoj
socijalistickoj literaturi oznacen je kao nacionalni
revolucionar iz Bosne i Hercegovine. Po zanimanju je
bio tipograf. Sudjelovao je 1912. u tipografskom
strajku u Sarajevu zbog cega je protjeran iz rodnog
grada. Potom je radio u Trstu, Zagrebu i Beogradu. U
Beogradu je stupio u redove (kako stoji u
socijalistickoj literaturi) bosanske revolucionarne
omladine. Bio je sudionik atentata na Franju
Ferdinanda u Sarajevu 28. VI. 1914. i za kojeg je
prvooptuzeni bio Gavrilo Princip. Nedeljko Cabrinovic
je prvi bacio bombu koja je pogodila Ferdinandovu
pratnju. Kao maloljetnik osudjen je na dozivotnu
robiju na kojoj je umro 1916. (u 21-oj godini zivota)
u Terezinu (Ceska). Sahranjen je u Sarajevu u
zajednickoj grobnici atentatora.
*****
|